Sportaši nakon odlaska u profesionalnu mirovinu često ostaju u sportu i nakon karijere no malo tko to napravi na način na koji su to učinile proslavljene hrvatske rukometne reprezentativke Maida Arslanagić i njena suradnica Ivanka Momčilović (Hrgović).
Prije četiri godine Maida Arslanagić je pokrenula HandbALL IN program koji je djeci s teškoćama pružio priliku da uđu u svijet rukometa. U samo četiri godine od treninga za 4, 5 djece HandbALL IN je postao program koji se provodi u čak pet gradova u Hrvatskoj i BiH i okuplja više od stotinu djece i sedamdesetak volontera.
S obzirom na to da se ovih dana aktivno radilo na stavljanju na noge projekta u Makarskoj, idejna začetnica je imala pune ruke posla no o ovom plemenitom i hvale vrijednom programu smo porazgovarali s njenom suradnicom, također, nekadašnjom rukometnom reprezentativkom Hrvatske Ivankom Momčilović.
Sve je počelo s 4,5 djece, a sad djeluju u pet gradova
'Prvih godinu i pol dana je djelovao preko udruge Sunce koja je imala projekt Moje pravo na igru i sport. Maida je u to vrijeme tamo volontirala i došla je na ideju da pokrene Moje pravo na rukomet, jer je udruga Sunce pod tim projektom imala još nogomet i plivanje, a Maida je došla na ideju da krene s rukometom što je bilo i logično jer je bila rukometašica i po struci je logoped te je tako svoje dvije ljubavi ujedinila', počela je priču o HandbALL IN-u Ivanka Momčilović pa nam je onda otkrila i kako se ona pridružila projektu.
'Ja sam se pridružila Maidi odmah na početku jer smo skupa prošle sve reprezentacije od one prve pa do seniorske, znali smo se maltene cijeli život. Kada sam vidjela preko društvenih mreža da traži asistente, volontere i pomagače odmah sam se na začetku pridružila. Krenuli smo sa samo 4,5 djece i tada smo bili u Osnovnoj školi na Ljubljanici. Sada djelujemo u Zagrebu, Sinju, Metkoviću i Sarajevu, a tek smo pokrenuli i projekt u Makarskoj. U Zagrebu imamo upisana 52 člana, u Sinju 33, Metkoviću oko 20 i Sarajevu također dvadesetak, a tu je u svim gradovima ukupno 70-ak volontera', kazala nam je naša sugovornica koja je u međuvremenu uz svoje zvanje rukometne trenerice stekla i kvalifikacije za voditelja rekreacije za osobe s invaliditetom.
Rukomet za djecu s poteškoćama
U programu HandbALL IN programu sudjeluju djeca (i odrasli) sa svim oblicima poteškoća, ali najviše ih je iz spektra autizma. Kako nam objašnjava Ivanka Momčilović, njih je čak 90 posto u dobi šest do trideset godina s tim da su stariji članovi mahom visokofunkcionalni te se s njima rade početni elementi rukometa dok se s niskofunkcionalnom djecom rade poligoni gdje se vježba motorika i socijalne vještine.
'S nisko funkcionalnom djece radi po pet terapeuta i trenera te oni tako dobivaju jednu vrstu terapije. Kroz igru im se pruža i terapija, a s njima rade logoped, radni terapeut, senzorni terapeut i bihevioralni. Roditelji ne ulaze u dvoranu već želimo da si oni pripreme stvari, obuju tenisice, napune vodu… sve je to njima jedna vrsta treninga. To su bihevioralne i socijalne vještine koje oni tako savladavaju i koje im koriste u svakodnevnom životu, a sami sportski trening traje 40-ak minuta', objašnjava nam naša sugovornica.
Inače, u Zagrebu se treninzi održavaju na Prisavlju u Boćarskom domu četiri puta tjedno. Treninzi su u poslijepodnevnim satima. Niskofunkcionalni korisnici treniraju jednom tjedno u dvije grupe po 16, a visokofunkcionalni dva puta tjedno. Treba napomenuti da u svim gradovima izuzev Zagreba program HandbALL IN-a su besplatni.
'Svako dijete ima svog asistenta'
'Naš je cilj bio da to prvenstveno bude besplatno, a i bilo je besplatno dok je bilo malo članova, dok smo imali jedan trening tjedno. Kada se rapidno krenulo razvijati i rasti ljudi su počeli zvati i jednostavno smo se trebali širiti. S jednog treninga smo došli na četiri, s jednog grada na četiri odnosno sad pet. Jednostavno se nismo mogli samostalno financirati te smo uveli članarine koje su minimalne. To je samo za pokrivanje troškova (manje od jedne terapije kod logopeda). Mi radimo tako da svako dijete ima svog asistenta, kada nas nema radi se s po dvoje djece, ali puno je bolje kada se radi tako da svako dijete ima asistenta jer onda ja kao trener ne moram imati svoje dijete', pojašnjava Ivanka Momčilović metode rada pa otkriva zašto se samo u Zagrebu plaćaju članarine.
'Imamo poteškoća u Zagrebu, ali se nadamo da će nam Grad uskoro pružiti potporu. Idealno bi bilo da nam omoguće besplatne termine za dvoranu i nekakav honorar da možemo platiti neke ljude da nam rade, jer svi ljudi koji rade u Zagrebu – volontiraju. Mi imamo 4 puta tjedno treninge i to nije više volontiranje već je svakodnevna obaveza. Kada su nas zvali Sinj, Metković i Sarajevo dobili smo support. U Sinju smo, na primjer, sjeli s gradonačelnikom Buljem, osigurali su besplatnu dvoranu i honorar za voditelja, a sve financije pokriva Grad Sinj. Slična je situacija u Metkoviću gdje sportska zajednica Metkovića i sportska zajednica Sarajeva rade istu stvar i samim time je djeci u tim gradovima besplatan program treniranja što u Zagrebu nije slučaj', kaže.
'Najveći je problem infrastruktura'
Inače sam program se uglavnom financira donacijama, a od prošle godine su prvi put dobili i određena sredstva od Ministarstva sporta kojim su platili dvoranu u Zagrebu.
'Najveći je problem infrastruktura. Mi nemamo adekvatan prostor za rad. U Zagrebu imamo problem s dvoranom jer treniramo u privatnoj dvorani koja je daleko skuplja od gradske. Prostor u kojem treniramo po mome je mišljenju neadekvatan jer naša djeca zahtijevaju poseban tretman, posebno okruženje. Naša dvorana ima 100 boja i oni kad uđu već su senzorno preopterećeni što njih strašno ometa. Drugo, mislim da nam društvo uopće nije osviješteno o problemima roditelja i djece s poteškoćama te samim tim je malo ljudi senzibilizirano', podijelila je Momčilović s nama probleme s kojima se suočavaju pa je onda otkrila planove .
'Imamo 52 člana i još 17, 18 na čekanju, jer ih nemamo gdje primiti. Prvi nam je plan da nađemo dvorane, da imamo treninge svaki dan i da imamo adekvatan stručni kadar spreman raditi za ono što mi možemo ponuditi. Imali smo mi pozive i iz drugih gradova no tu nije bilo ideje kako bi se to realiziralo, a mi ne želimo samo svoje ime dati programu koji se neće provoditi onako kako ga mi provodimo. Naš je plan i program verificiran na Ministarstvu. Idemo u revizije dva puta godišnje, uvijek pokušavamo napredovati i iako je na volonterskoj razini radimo profesionalno. Mi smo volonteri samo zato što ne primamo plaću za to', konstatirala je.
'Iz ovog bi mogao izrasti centar za djecu s poteškoćama'
Na posljetku pitali smo našu sugovornicu ima li nešto što je nismo pitali, a da misli da je bitno da javnost zna o programu HandbALL IN.
'Spomenula bih da uz Maidu i mene ima dosta ljudi bez kojih ne bi mogli funkcionirati. Tu su Milan Šteković, Tatjana Golubović, Nina Birola Nikolić, a prošle su se godine priključili terapeuti s kojima je otišlo na još jednu višu razinu. Super smo tim i mislim da uz malo podrške imamo dobru budućnost i iz ovog našeg projekta bi mogao izrasti dobar centar za djecu s poteškoćama', poručila je za kraj.
A nama ostaje poželjeti ekipi iz HandbALL IN-a puno uspjeha u daljnjem radu sa željom da nastave sportom širiti radost u životima djece s poteškoćama.
