Govorio je, prenose Sportske novosti, i o sreći, no demantirao i njenu isključivu važnost u uspjesima koje je ostvarivao.
'Da je lako'...
"Ništa, baš ništa trener ne može napraviti sam, bez igrača. Svaki moj igrač zaslužan je što smo vladali svijetom. Svaki. Ali govoriti mi o sreći... Da je lako u godinu i šest mjeseci postati olimpijski i svjetski pobjednik u kolektivnom sportu - a godinu i šest mjeseci prije toga ti su isti dečki bili zadnji na Europskom prvenstvu - pa to bi onda mogli svi. A to prije nas nije uspio nitko. Nitko!"
Priznao je potom Červar da su ga izazov i želja da napravi nešto dobro vratili na klupu Hrvatske, odmah i dodao da za uspjeh na postoji garancija. Prisjetio se potom igrača koje je vodio na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine.
Lino Červar
"Tu mi je generaciju sam Bog dao i jako sam mu zahvalan na tome. Ni ja ne bih bio ovo što jesam bez njih. Nijedan general nije ništa bez vojske. To je bila posebna generacija, generacija koja me razumjela u hipu. I ja njih. Jednostavno, bili smo - jedno. Bože, kako su bili jaki... Pa s njima mi je najteže bilo razgovarati o eventualnoj borbi za treće mjesto! A danas se hvalimo broncama, dižemo ljude u nebesa, dok oni moji nisu htjeli ni čuti za treće mjesto. Pa Balića i društvo nisam mogao uvjeriti da je i to važno, da je i to medalja. Uvijek su govorili 'da, ali mi smo za finala'. Baš zbog tog njihova stava nikada nismo ni igrali za broncu", priznaje Červar i nastavlja se prisjećati:
Izvodio ludosti
"Kakve sam ja ludosti znao izvoditi samo da ih 'probudim'. Sjećam se Europskog prvenstva u Norveškoj 2008. Idemo na Francuze u polufinalu, a ja imam osjećaj da ćemo izgubiti, slabiji smo, oni imaju više kvalitetnih igrača, dobar tretman i ja bez veze odlučim napraviti svađu. Imamo sastanak i ja se okomio na Nikšu Kaleba. Bez razloga. Cijelo vrijeme na njega i Balić skoči: 'Lino, pa što ga cijelo vrijeme maltretiraš', i ja prekinem sastanak, kažem da se ne osjećam sposobnim voditi ga do kraja. Kaže Balić, 'puk’o trener'. Sutradan mi Goluža, koji mi je bio pomoćnik, kaže da su do tri ujutro svi razgovarali, rekli da će se boriti, da mi zamjeraju, ali 'što ćeš, puk’o trener'. Kad se samo sjetim kako su se borili u tom polufinalu... K’o lavovi!"
Hrvatska je u toj utakmici slavila, kasnije osvojila srebro nakon poraza od Danske...
Bukvica Baliću
"Ivano Balić zaslužan je za puno naših pobjeda, on je toliko puno dao, ali ja sam trener koji hoće savršeno i da, nekada sam se koristio i prljavim trikovima samo da ga dodatno 'probudim'. Na EP-u u Austriji 2010. u finalu vodimo protiv Francuza 12:9, Mirko je dobro branio, a Balić iza leđa doda pivotu loptu i oni kontra gol zabiju.
I stavim ga na klupu i počnem čitati bukvicu: 'Tko te ono gadno zaj****, netko te proglasio najboljim na svijetu, ali ti si kikiriki-igrač, ti ništa ne razumiješ, vodimo 12:9 i vi dopustite da vas okrenu!' Naravno da mi je odgovorio: 'A kad sam ti nosio pobjede bio sam dobar, je li?' I neka mi je odgovorio jer naravno da nisam mislio to što sam rekao, samo sam ga htio razljutiti da to dobijemo. Ali tada nam se povrijedio i Tonči Valčić, pa je Lacković porezao ruku, za što sam ja bio kriv jer sam im dao da izađu van proslaviti rođendan, a on ujutro padne u nesvijest, izgubio je puno krvi... Ma, koliko je takvih priča bilo."
