Po anketi portala Sportski.net u kojoj je tijekom tjedan dana sakupljeno više od 38.000 glasova, jasno je da čak 53 posto naših čitatelja želi smjenu izbornika Slavka Goluže. Ovakva prevladavajuća 'presuda' sportske javnosti, kao i veliki broj glasova, trebali bi biti barem moralna obveza prema ljudima u rukometnom savezu, pogotovo kad se pogledaju ostali odgovori u anketi.
Na pitanje 'Treba li išta mijenjati u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji?', samo je četiri posto čitatelja odgovorilo negativno, očito zadovoljnih sa četvrtim mjestom na EP-u u Danskoj, te s tri brončane medalje koje je Hrvatska sa Slavkom Golužom osvojila na tri prethodna velika natjecanja.
13 posto, dakle oko 4.000 rukometnih zaljubljenika koji prate što pišemo već bi se danas najradije 'zahvalilo' šefu hrvatskog rukometa Zoranu Gopcu.
A da se ne zaboravi, čak 30 posto nosi odgovor da u reprezentaciju treba vratiti sve naše legende koji još aktivno igraju u velikim ligama i klubovima, Balića, Sulića i ostale rukometne majstore iz kategorije 'zlatnog rukometa u Ateni'.
Brojke su u svakom slučaju zanimljive, jer u ogromnoj većini naši čitatelji misle da odgovornost za podbačaje raspoložive hrvatske rukometne velesile snosi - izbornik.
Nije nam namjera smjenjivati Slavka Golužu a kamoli podcijeniti njegove zasluge i posebno mjesto u hrvatskom rukometu. Kao igrač je osvojio dva olimpijska zlata, i zašto uostalom nabrajati dalje? Goluža je najtrofejniji i najkonstantniji hrvatski rukometaš uopće. Sjetimo se samo Atene. Nažalost, kao izbornik koji bi se trebao nadmudrivati s Claudeom Onestom i ostalim profesionalcima iz vrha trenerskog svijeta, Goluža je u zadnje četiri godine dokazao da zasad nema realne šanse. I na još veću žalost, s njime na čelu i Hrvatska gubi priliku za domete koje zaslužuju Duvnjak i ekipa. Goluža je legendarni igrač, ubojite ruke i velikog srca, vjerojatno i dobar pomoćni trener. I to je to. Mnogi ga krive i kažu da je to dosad trebao shvatiti i on sam.
Razgovarali smo s cijelom plejadom rukometnih legendi posljednih dana. Neke smo intervjue objavili, neke nismo mogli, iz principa. Tužno je što istinu svi vide već godinama, ali malotko je želi reći javno. Preuzeti odgovornost. Javnost je odavno presudila, rukometni stručnjaci i bivši suigrači u privatnim razgovorima o Goluži pričaju kao o izborniku koji 'nema ni stručnost ni kapacitet, ni još mnogo toga', ali kada treba to reći javno, odgovor je: 'Nemoj da ja to..., molim te'.
Najtužnije je što je sve to jasno i Zoranu Gopcu, koji Golužu u funkciji topovskog mesa drži na poziciji već četiri godine. Gopca smo kontaktirali nekoliko puta prije i tijekom prvenstva te pokušali dobiti sve ove odgovore. Do detalja. O neigranju Drage Vukovića, Lackovića..., pa i o Slavku Goluži. Svaki put se javio, i odgovor se uz zaista iskrenu ljubaznost svaki put sveo na: 'Više ne dajem intervjue'.
Tako i dalje sve ostaje pod tepihom. Dok Gobac mudro šuti u sjeni, Golužu napadaju.
Fenomenologija hrvatske rukometne euforije je precizna kao francuska obrana - traje tek dva tjedna godišnje. Izmjenjuju se iz godine u godinu europske i svjetske smotre, a sljedeća je Svjetsko prvenstvo u Kataru, gdje su Kauboji već izborili nastup bez dodatnih kvalifikacija.
Tada će sasvim sigurno biti kasno za Balića i ostale legende koje pamte kako se na velikim natjecanjima osvaja zlato. Za kraj ove rukometne priče, donosimo vam dosad neobjavljeni dio intervjua s Božom Sušecom, a tiče se Balića, Metličića, Kaleba, Ćavara, Džombe i ostalih odbačenih divova.
"Tako je sramotno kako se opraštaju od tih naših velikih igrača. Zapravo se ne opraštaju od njih nego ih izbacuju, te velike igrače. Prije ovog prvenstva je bio Lac, prije Laca je bio Balić, prije tri godine je bio Metličić, ... pa to se ne radi tako".
'Čak i Patrik Ćavar je doživio istu sudbinu', sjetili smo se jednog od najboljih rukometaša svih vremena, koji valjda zaslužuje pet oproštajnih utakmica, za svaku poziciju na kojoj je igrao maestralno u najvećim europskim klubovima.
"Pa znam. Ja to pratim, od njega, Nikše Kaleba. Džombe, nadalje... Sad smo rekli pet igrača koje su takve svjetske veličine, koji su otišli ogorčeni, ljuti, nezadovoljni, a da ne kažem da nikad nije organizirana nikakva oproštajna utakmica. Pa kako ne organizirati oproštajnu utakmicu za Peru Metličića, ili za bilo koga od njih? Doći će ti cijeli svijet, svi će ti doć'.