Rukomet se u široj javnosti prati isključivo u siječnju. To je već milijun puta ispričana priča i dugačak je put da se nešto promijeni u toj situaciji. Hrvatska rukometna liga se iz godine u godinu poboljšava i postaje zanimljivija, nacionalni savez je sjajno odradio modernizaciju praćenja utakmica, a nova generacija hrvatskih reprezentativaca ulijeva nadu da će se hrvatski rukomet vratiti u sam vrh europskog rukometa.
No, rukomet se u Hrvatskoj i dalje ne igra samo u siječnju. Ne igra se rukomet samo niti dok traje aktualna dvoranska sezona. Rukomet se u Hrvatskoj igra i u ljetnim mjesecima, i to se igra gotovo najbolje na svijetu.
Sport nastao u Italiji, rukometno egzotičnoj zemlji
"Rukomet na pijesku je sportska grana rukometa nastala u Italiji sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća. Radi se o sportskoj disciplini čija su pravila maksimalno prilagođena principu poštene igre (eng. fair play) te možemo reći kako je fair play ujedno i osnovno pravilo rukometa na pijesku. Kao jedan od glavnih razloga nastanka ističe se ispunjavanje praznine te održavanje kondicijske spreme između dvije natjecateljske sezone dvoranskog rukometa" govori nam Mladen Paradžik, izbornik seniorske reprezentacije rukometa na pijesku i jedan od glavnih protagonista ovog sporta u Hrvatskoj, pa nastavlja:
"Krajem osamdesetih godina, uz jako popularnu odbojku na pijesku, u Italiji se rađaju ideje razvoja pjeskaške inačice rukometa. Jedan od začetnika rukometa na pijesku, talijanski trener Simonetta Montagni započeo je na radu i pisanju prvih pravila. Tijekom 1990., novoizabrani predsjednik Talijanskog rukometnog saveza, Ralf Dejaco, prepoznaje potencijal rukometa na pijesku te povjerava treneru Lucianu Bartoliniju daljnji razvoj pravila rukometa na pijesku", govori nam Paradžik priču o ovom sportu koji iz godine u godinu privlači sve više rukometaša.
Hrvatska je svjetski vrh u rukometu na pijesku
U Hrvatsku je rukomet na pijesku došao 2002. godine kada se prvi put okuplja hrvatska reprezentacija. Kako je rukomet na pijesku došao u Hrvatsku, u možda i najbolje i najpotentnije vrijeme za hrvatski rukomet, tako je i uspjeh pjeskaša pratio uspjehe rukometa u dvorani.
"Na reprezentativnom planu, nakon početnog debija i perioda učenja, hrvatske selekcije počinju ostvarivati sve bolje i bolje rezultate te su od 2004. do danas u seniorskim konkurencijama redoviti sudionici završnica na europskim i svjetskim prvenstvima, pri čemu je osvojeno mnoštvo medalja, od kojih vrijedi istaknuti da su seniori tijekom zadnjih 15-ak godina dvaput bili svjetski prvaci, dok su se djevojke svjetskim naslovom okitile 2008. godine. Osim toga, muški su europskim prvacima postali četiri puta, dok su se djevojke dvaput okitile titulom najboljih ekipa Starog kontinenta. Sveukupni rezultati dosad smještaju Hrvatsku na sam vrh najuspješnijih europskih nacija, a u svjetskim okvirima jedino je Brazil uspješnija nacija", govori nam Paradžik.
Kao i u većini ostalih sportova, tako i u rukometu na pijesku je Hrvatska pokazala kako i bez kvalitetne infrastrukture može dospjeti u sam svjetski vrh. Naime, u Zagrebu tereni za rukomet na pijesku postoje samo na Jarunu, dok ih u Hrvatskoj ima tek nekoliko. Došlo je i do ozbiljnijeg shvaćanja rukometa na pijesku.
"U početku je u Hrvatskoj bilo nekih 15-20 ekipa koje su se počele baviti ovim sportom zbog ključnih riječi poput zabave, sunca, mora, glazbe i naravno sporta, što su sve sinonimi kada se spomene rukomet na pijesku. Rekao bih kako je početni zanos trajao nekih 5-6 godina te su iz tog početnog perioda do danas ostali aktivni samo 2-3 kluba (White boys Iz Kaštela, ŽKRP Kontesa Nera (sad pod imenom BHT Ideja) te AKRP Zagreb", kaže Paradžik pa nastavlja:
"Prema vlastitom mišljenju, od 2007. pa do danas dolazi do postupne promjene doživljavanja rukometa na pijesku kao ljetne razonode i počinje ga se doživljavati kao ozbiljan sport. Broj ekipa se samim time smanjuje, no one koje su o(p)stale su ujedno bili i nositelji kvalitete (KRP Dubrava, KRP Cepelin, KRP Sesvete, KRP Dugi Rat, KRP Čakovec, AKRP Zagreb, ŽKRP Kontesa Nera) koji su treninzima i sudjelovanjima na turnirima iznjedrili niz reprezentativaca te su navedeni klubovi ujedno i podjednako zaslužni za stvaranje hrvatskog sustava, o kojem u današnjim okvirima i nakon 15-ak godina konstantnih uspjeha sad već možemo i pričati."
Imamo i najboljeg igrača na svijetu
Hrvatska je od mnoštva igrača iznjedrila i najboljeg igrača na svijetu. Nije to floskula "naš je pa je najbolji" nego ime Ivan Jurić izaziva ozbiljan respekt u ovom sportu. Jurić je kapetan hrvatske reprezentacije i godinama dominira pjeskaškim terenima. Iako je sada već iskusan i jedan od starijih u reprezentaciji, rukomet na pijesku i dalje smatra ozbiljnim sportom.
"Rukomet na pijesku odavno ne smatram samo ljetnom zanimacijom. Nažalost, sport još uvijek nije dosegao profesionalni nivo. Nedostaje mu veća prepoznatljivost u javnosti, a posljedično i kod potencijalnih sponzora", govori nam Jurić.
Jurić kaže kako medalje gotovo i da ne broji, o individualnim nagradama tek nećemo pitati jer na klupskoj i reprezentativnoj razini se ne pamti natjecanje kada Jurić nije osvojio jednu od nagrada. Najbolji obrambeni, najbolji strijelac, MVP, sve se to nalazi u kolekciji najboljeg svjetskog igrača. Ipak neki reprezentativni uspjesi ne mogu biti nezapaženi.
"Imam nekoliko "najvećih" uspjeha. Jedan od takvih je osvajanje europskog prvenstva četiri puta zaredom, uz dva naslova svjetskih prvaka", kaže Jurić, no bila su tu i neka razočarenja.
"Najvećih razočaranja nije bilo toliko. Izdvojio bih peto mjesto na Europskom prvenstvu 2019. u Poljskoj i poraz od Norveške u četvrtfinalu 0:2, a bili smo favoriti."
Rukomet na pijesku je sport u koji su se mnogi zaljubili zbog gomile putovanja kojih on donosi.
Putovanja u egzotične zemlje
"S obzirom na to da je sport u potpunosti amaterski, bavljenjem RNP, čak i ako si vrhunski ne možeš zaraditi. No, zato je moguće posjetiti udaljene destinacije poput Tajvana, Argentine, Brazila, Kolumbije, Omana (koje su usput ostale i u izvrsnom sjećanju zbog dobrog plasmana hrvatskih reprezentacija). No, čak i ako niste član reprezentacije, klupsko natjecanje pod okriljem Europske rukometne federacije omogućuje mnoštvo turnira i atraktivnih lokacija diljem Europe. Stoga bih rekao da se zbog sveukupne atmosfere definitivno isplati baviti ovim sportom" govori nam izbornik Paradžik, a isto potvrđuje i njegov kapetan Jurić.
"Igrajući rukomet na pijesku stvarno sam proputovao mnogo zemalja, praktički cijelu Europu, stoga ću izdvojiti neke ne-europske destinacije: Kineski Tajpeh (Tajvan), Brazil, Kolumbija, Oman."
Hrvatska je zbog svoga statusa u rukometu na pijesku, ali i jednog posebnog turnira također zanimljiva ostalim europskim ekipama. Naime, svake se godine na Jarunskom jezeru održava Jarun Cup. Turnir se odigrava svake godine na vikend oko praznika rada, za vrijeme dvoranske sezone. Ovo je tradicionalno prvi turnir u sezoni rukometa na pijesku i privlači najbolje europske ekipe.
Jedan od najpopluranijih turnira u Europi
"2008. godine započinje s organizacijom turnira, koji je bio humanitarnog karaktera i na njemu je tada nastupilo 14 hrvatskih ekipa (8 muških i 6 ženskih). 2010. turnir postaje i međunarodnog karaktera sudjelovanjem jedne nizozemske ekipe. Postupno se uvode i natjecanja za mlađe dobne skupine koje tako dobivaju priliku upoznati se s ovim sportom od mladih dana, a od 2015. turnir postaje i dijelom European beach handball toura. Turnir je iz godine u godinu rastao, kako organizacijski tako i po broju sudionika te je tako predpandemijska godina 2019. ujedno brojala ukupno 82 ekipe sudionice što je, zajedno s 50-ak volontera davao ukupnu brojku od 800-ak sudionika turnira. Dvije stvari koje treba istaknuti kod organizacije turnira ovolikog opsega su volonteri bez kojih bi bilo nemoguće pokriti sve organizacijske aspekte turnira, kvalitetan organizacijski odbor koji je spreman upravljati većim brojem ljudi i napraviti predpripremne radnje (koje u biti traju cijele godine) i biti u stanju financijski osigurati daljnji razvoj turnira i sporta istovremeno. Upravo taj financijski aspekt je i najteže zadovoljiti, s obzirom na uvjete koje EHF propisuje kao preduvjet organizacije EBT turnira", govori nam izbornik Paradžik o turniru koji će se održati ovaj vikend te nastavlja:
"Prilikom organizacije ovako velikog natjecanja, u ne tako popularnom sportu, nemoguće je skupiti dovoljan iznos od sponzora i pokrovitelja te unatrag tri godine moramo jednostavno pohvaliti rad tadašnjeg Središnjeg ureda za šport, a danas Ministarstva turizma i sporta, koji je raspisivanjem natječaja koji potiču lokalni sport omogućio apliciranje za sredstva kojima smo omogućili daljnji rast turnira, ali i postavljanje zdravih temelja širenju sporta općenito. Ujedno, iskustvom skupljenim tijekom pisanja projekata MINTS-a, članovi org. odbora, na čelu s predsjednikom AKRP Zagreb Matijom Šulcom te izvršnom direktoricom kluba, Sandrom Čičić su „ispekli zanat“ te su znanje primijenili i na europskoj sceni, dobivanjem Erasmus+ projekta zajedno s partnerima iz 3 europske zemlje."
Hrvatska, osim ekstremno uspješne seniorske reprezentacije, ima uspješne i mlađe reprezentativne kategorije, no i vrlo uspješne klubove, među kojima je i najuspješniji klub u Europi. AKRP Zagreb osvojio je devet naslova europskih klupskih prvaka. Svake se godine deset najboljih ekipa okupi na EBT Masters turniru na jednoj atraktivnoj lokaciji u Europi i igra za naslov najbolje ekipe starog kontinenta. AKRP Zagreb uvjerljivo nosi titulu najboljeg europskog kluba, a od hrvatskih klubova na završnici europskog klupskog prvenstva našle su se još samo ekipe BHC Sesveta i Chemo Profila iz Zagreba, a ekipa Golden Boys osvojila je srebro 2005. godine u španjoslkom Suancesu.
Naime, ovo je zaista veliki uspjeh jer Hrvatska je organizacijski, a pogotovo financijski, daleko od ostalih reprezentacija rukometa na pijesku. Naime, u Mađarskoj i Španjolskoj mnoštvo dvoranskih ekipa ima ugovornu obvezu igrati i rukomet na pijesku. U Španjolskoj se turniri održavaju diljem pješčanih plaža, a na jednom turniru igra se na preko deset terena. Tako se i na turnir može prijaviti preko 50 ekipa u jednoj konkurenciji. Takva događanja privlače i više sponzora i financijera, dok je u Hrvatskoj sve još uvijek na bazi dobre volje i ljubavi prema ovome sportu.
"S obzirom na to da je trenutno većina klubova koncentrirana u Zagrebu, cilj je proširiti rukomet na pijesku diljem Hrvatske. U tu svrhu AKRP Zagreb je prošle godine bio partner Rukometnoj akademiji Dejan Krtolica iz Slavonskog Broda na projektu širenja rukometa na pijesku, gdje je serijom organiziranih turnira (Sl.Brod, Pula, Zadar, Opuzen, Zagreb) mnoštvo mladih upoznato s osnovama rukometa na pijesku. Plan je nastaviti s daljnjim projektima koji će dovesti do stvaranja interesa u centrima izvan Zagreba, kako bi u dogledno vrijeme, kada rukomet na pijesku postane Olimpijski sport, bili spremni za ostvarenje dobrih rezultata na najvišoj sceni", govori nam Paradžik o akciji koja je pokrenuta prošle godine.
Budući olimpijski sport
Rukomet na pijesku na pragu je da postane olimpijski sport. Već je široko prepoznat i gotovo da nema europske zemlje u kojoj se ne igra. Amerikanci su ga već odavno zavoljeli i redoviti su sudionici na Svjetskim prvenstvima. Katar i Oman su respektabilne reprezentacije, a pojavljuju se i prve afričke reprezentacije u ovom sportu. Odavno je rukomet na pijesku prestao biti ljetna zanimacija i postao je ozbiljan projekt i sport.
"Otkako je službeno započeo olimpijski put rukometa na pijesku (2015. godine je u Lausannei odigrana službena utakmica selekcija svijeta u nazočnosti Thomasa Bacha, predsjednika MOO-a), mnoge nacije počele su masovno ulagati u rukomet na pijesku prepoznavši mogućnosti koje sport pruža. Iz navedenog razloga od iznimne je važnosti krenuti sa širenjem baze igrača i stvaranja centara koji će omogućiti konstantan rast i ostvarenje rezultata na najvišoj razini. Bez toga, bit će sve teže i teže", govori Paradžik o trenutnoj situaciji na svjetskoj sceni, ali dotaknuo se i situacije u Hrvatskoj:
"Smatram kako Hrvatska ima preduvjete za stvoriti još bolji sustav od ovog koji i trenutno donosi rezultate, no naravno sve je pitanje financija koja smo spremni osigurati kako bi se rukomet na pijesku mogao dalje razvijati. Ukratko, ako bi se realizirale sve zamisli i planovi koje smo zacrtali, mislim da brige za budućnost rezultata ne bi trebalo biti", a s njim se slaže i kapetan Ivan Jurić:
"Hrvatska reprezentacija se trenutno nalazi u jednoj smjeni generacija koja je započela sa Svjetskim prvenstvom 2018. Vrijeme će pokazati kakva će nova generacija biti, odnosno postati, jednom kada se nas nekoliko starijih oprosti. U svakom slučaju, potrebno je privući više ljudi i sponzora ovom sportu i raditi na tome da se podcjenjivački stav i mišljenje prema rukometu na pijesku koji su često zastupljeni u rukometnoj struci u Hrvatskoj krenu mijenjati. Za to će nam trebati i pomoć iz Saveza."
Hrvatska je zaista jedna rukometna nacija. Sport u kojem nemamo gotovo nikakve uvjete niti infrastrukturu uz bok je jednom Brazilu u kojem postoje stadioni za ovaj sport. Ipak, bez pomoći saveza i sponzora hrvatska će u ovom sportu vrlo brzo izgubiti status velesile. Poljske klubove sponozriraju velike autokuće, Španjolci su već profesionalci, a u Mađarskoj se uz dvoranu podrazumijeva igranje i na pijesku.
Ljude koji igraju i koji se bave rukometom na pijesku treba nagraditi jer oni promoviraju hrvatsku i hrvatski sport već gotovo dvadeset godina po cijelom svijetu.
