Bila je to tmurna i kišna večer u listopadu 2007. godine. Wembleyom se orila pjesma 60.000 navijača, na semaforu je stajalo 2:2, a onda je sijevnulo.
Pranjić vuče loptu pored aut-linije i daje loptu za Petrića. Štopanje desnom i bomba ljevicom - Mladen je rasparao mrežu Scotta Carsona, a na Wembleyju je zavladala grobna tišina. Svugdje osim u malom kutku iza lijeve korner zastavice na južnoj tribini. Ondje se orila pjesma navijača 'Uvijek vjerni'. Hrvatska je u posljednjoj utakmici kvalifikacija za EURO, u utakmici koja joj apsolutno ništa nije značila jer je nastup na turniru već bila osigurala, srušila velikog, ponosnog Gordog Albiona.
Izbornik Steve McClaren simbolično je stajao pored terena s kišobranom iznad glave - bila je to slika i prilika slomljenog čovjeka koji reprezentaciju iz 'kolijevke nogometa' nije uspio odvesti na veliko natjecanje po prvi put nakon 14 godina i izbivanja s američkog Mundijala 1994. godine. U tom trenutku McClaren je znao da će ga mu ovaj poraz obilježiti karijeru te da će kod mnogih sunarodnjaka dovijeka ostati jedna od najomraženijih javnih osoba.
Steve McClaren
Steve McClaren (Engleska - Hrvatska 2:3, 2007.) FOTO: Mike Egerton/Press Association/PIXSELL
Bila je to doista potvrda, veća no ikad, da Vatreni ponovno imaju sjajnu generaciju, generaciju koja apetitima može parirati onoj iz '98, onoj kojoj po igri, kvaliteti i imenima već godinama nije bila ni blizu.
A priča te generacije počela se rađati tek nešto više od godinu dana prije povijesne pobjede na Wembleyu. Neuspjeh na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj i ispadanje u grupi nakon okršaja s Brazilom, Japanom i Australijom, natjeralo je naciju da se pomiri s prosječnošću nacionalne selekcije, koja je trajala od 1999. i neuspjeha u kvalifikacijama za EURO 2000. u Nizozemskoj i Belgiji.
Momčad tadašnjeg izbornika Zlatka Kranjčara nije bila obećavajuća, a u kvalifikacijskoj grupi s Engleskom i Rusijom, bilo je upitno hoćemo li uopće i izboriti idući EURO.
Cico je smijenjen, a kormilo je preuzeo dotadašnji izbornik mlade reprezentacije i član generacije iz '98 Slaven Bilić. Već nakon njegova debija u prijateljskom okršaju s Talijanima u Livornu, bilo je razloga za zadovoljstvo. Bilić je pokazao u kojem će smjeru ići, Cicinih 3-5-2 prenamijenio je u 4-4-2, važne uloge u reprezentaciji podijelio je mladim Dinamovim nadama Modriću, Eduardu i Ćorluki, a u reprezentaciju je vratio i otpisanog Milana Rapaića. Na stranu što je Italija tu utakmicu igrala s uvjetno rečeno, praktički trećom postavom, Hrvatska je pružila zadovoljavajuću predstavu i u Italiji slavila s 2:0. Na svakom reprezentativnom okupljanju i pri službenom obraćanju medijima bilo je jasno da se u reprezentaciji događa nešto posebno. Bilić je uspostavio prijateljsko - obiteljski odnos s igračima i uvjerio ih da su sposobni za najveće domete.
Hrvatska
FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL
Prihvatljiv remi u Moskvi i uništavanje Andore na Maksimiru (7:0) na startu kvalifikacija nisu bili dovoljni na krvnu sliku nove Hrvatske, čekao se prvi pravi ispit. U 3. kolu kvalifikacija na Maksimir je stigla Engleska, a nakon 90 minuta stigla je i potvrda da vrijedimo. Majstorija nove zvijezde reprezentacije Eduarda i 'krtica' koja je prevarila Paula Robinsona i Hrvatska je pobjedom 2:0 zasjela na čelo ljestvice koju do kraja kvalifikacija nije ispuštala - redom su padali Izrael, Makedonija i Estonija, Modrić je postao glavni dirigent reprezentacije, Bilić je čak uspostavio prvu postavu u kojoj su Luka i Kranjčar igrali skupa, što su mnogi smatrali nemogućom misijom, a ubojiti Dudu je postao drugi strijelac europskih kvalifikacija.
Spomenutom pobjedom u posljednjem kolu na Wembleyu izbacili smo Engleze i darovali EURO Rusiji te pokazali svoju moć, što se nastavio i u Austriji i Švicarskoj. Maksimalan učinak u skupini, uključujući i pobjedu nad Elfom, a zatim ona tužna bečka noć - EURO 2008. još ćemo dugo pamtiti. Bili smo na koljenima, ali počeli smo vjerovati u novu generaciju.
Hrvatska - Turska
FOTO: Robert Belošević/PIXSELL
Slatka osveta Tri Lava
23. studenog 2007. u Zürichu je održan ždrijeb kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2010. godine u Južnoafričkoj Republici. Trenutak kad je ždrijeb u istu skupinu spojio Englesku i Hrvatsku bio je najupečatljiviji događaj tog inače, pomalo dosadnog događaja, jer kakav uopće spektakl može pružiti ždrijeb kvalifikacija. U dvorani se čulo nejasno komešanje i poneki uzdasi. Svi su znali što se dogodilo u posljednjim kvalifikacijama i u tom trenutku Englezi su zadrhtatli, a ostali s uzbuđenjem čekali neizvjesnu skupinu u kojoj je kolijevci nogometa ponovno naočigled ugrožen plasman na veliko natjecanje.
Nažalost, u hrpi rošada koje su se u međuvremenu dogodile među Bilić boysima, a od kojih su najbolnije bile oproštaj braće Kovač, naš izbornik se nije najbolje snašao, a Englezi su to iskoristili na najbolji mogući način. U listopadu 2008. godine stigli su na Maksimir i torpedirali nas sa 4:1, a ništa bolje nije bilo ni u uzvratu. Tri Lava su doslovce pojela hrvatsku šahovnicu, Lampard i Gerrard po dvaput i Crouch jednom za ogromnih 5:1. Wembley je s guštom proslavio demoliranje omraženog protivnika, a Hrvatska je kvalifikacije završila na 3. poziciji i ostala bez svjetskog festivala nogometa na afričkom kontinentu i ritmova Shakirine Wake Wake - engleska osveta bila je hitra, učinkovita i bolna.
Bilić boysi ipak su naučili lekciju - uz nekoliko neočekivanih posrtaja izborili su EURO 2012. nakon dodatnih kvalifikacija i ondje se u teškoj skupini sa Španjolskom, Italijom i Irskom prikazali u najboljem izdanju.
"Za dlaku smo prošli, rijetko tko nas je ovako ugrozio poput Hrvata", pisali su novinari španjolskog El Mundo Deportiva nakon tijesne 1:0 pobjede u posljednjem kolu skupine u Poljskoj i Ukrajini, koje je odlučivalo tko će dalje. Hrvatska se odlučno suprotstavila Furiji u naponu snage i primila pogodak u smiraju utakmice koji ju je izbacio s EURO-a. Koliko smo bili dobri u toj utakmici, svjedoči i kasnija španjolska dominacija u ostatku turnira, Azzuri su primjerice, u finalu pali bez ispaljenog metka - bilo je 4:0!
Bilić se nakon toga povukao s mjesta izbornika, no reprezentacija je nastavila igrati po uhodanom receptu - Bilićevo naslijeđe i duh i dalje su ostali u svlačionici, bez obzira što su se na mjestu izbornika izmijenili Igor Štimac, Niko Kovač, Ante Čačić, a sada i Zlatko Dalić. Istina je da bi kvaliteta reprezentativaca koji su krasili nacionalnu vrstu kad tad isplivala na površinu, no Bilić ipak zaslužuje posebno priznanje, jer rijetko tko bi, s toliko malo trenerskog iskustva imao hrabrosti uzeti tako vruć krumpir poput A reprezentacije u ruke i u potpunosti joj promijeniti koncept igre, preraspodijeliti uloge u svlačionici i iz svega izići kao pobjednik.
EURO 2016. umalo je bio prekretnica. Čak ni osporavani Ante Čačić nije uspio pokvariti ovu talentiranu skupinu igrača - nakon prve faze natjecanja Vatreni su proglašeni najboljom momčadi turnira, a Čačić najboljim strategom. Opet smo posrnuli u prvoj rundi nokaut faze - Portugal je prošao dalje i kasnije se okitio europskim naslovom - Hrvatska, bez obzira na svoju kvalitetu, jednostavno još nije bila dovoljno zrela za preskočiti tu prepreku na kojoj je zapinjala na svakom natjecanju na kojem je prošla skupinu.
Hrvatska - Portugal
FOTO: Gouhier Nicolas/ABACA/PIXSELL
Posljednje poglavlje epske trilogije
Na Mundijalu u Rusiji, ova uvjetno rečeno 'Bilićeva generacija' konačno je došla na svoje. Igrači su sazreli, a na klupu je došao čovjek koji je proteklih godina uspješnim stažem u Al-Ahliju i Al-Ainu postao jedno od najcijenjenijih trenerskih imena u Aziji - i pokazao se kao pun pogodak. Dalićeva mirnoća, susretljivost s novinarima i apsolutna vjera koju ima svoje igrače ulijeva optimizam i među najveće skeptike.
FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL
I kao da je bilo suđeno da jednu od najvećih utakmica u povijesti igramo s Albionom. S njima smo počeli vjerovati u velike stvari, s njima su kola neposredno nakon toga krenula nizbrdo, i sada na koncu, s njima imamo i ultimativni ispit. Treće poglavlje sage hrvatsko - engleskih bitki na travnjacima, poglavlje koje će zaključiti eru velikog internacionalnog rivalstva koje smo razvili u posljednjih desetak godina.
Što se tiče čovjeka koji je započeo novu eru Vatrenih – on se skrasio upravo na Otoku. Slaven je danas bez trenerskog angažmana, u studiju britanskog ITV-a ima ulogu cijenjenog stručnog sukomentatora koji se ne libi pohvaliti svoju Hrvatsku. Sukomentatora kojem će večeras biti teško ostati profesionalan, koji u dubini zasigurno osjeća ponos zbog svoje Hrvatske – Hrvatske čije je temelje izgradio i na kojima ova generacija, iako već na svom zalasku, još uvijek itekako počiva.
