Darko Kralj je, podsjetimo, stopostotni invalid koji je nakon teškog ranjavanja 1991. godine i velike borbe za život izgubio lijevu nogu.
Dva je tjedna ležao u komi, liječnici su ga jedva spasili, a nakon toga je krenuo u novi život, u kojem je postao svjetski i olimpijski prvak u bacanju kugle i svjetski rekorder. Tako je ispisao jednu od najljepših hrvatskih sportskih priča.
Vjerujem da ste još uvijek puni emocija zbog novog velikog uspjeha na posljednjim Paraolimpijskim igrama, na kojima ste nosili hrvatsku zastavu i osvojili srebrnu medalju. Nakon Pekinga i svih rezultata i osvojenih medalja diljem svijeta, dobio sam tu čast da u Londonu predstavljam Hrvatsku i nosim hrvatsku zastavu. Mislim da je to najveće što jedan sportaš može doživjeti, dobiti takvu čast.
Kakva su očekivanja bila uoči nastupa, jeste li zadovoljni natjecanjem? Spremali smo se za sve. U petom mjesecu me sustigla ozljeda iz 1991. i jednostavno me izdalo koljeno. Nakon dugog razmišljanja i konzultacija s fizioterapeutom treba li uopće ići na nastup, donijeli smo odluku da to 'zakrpamo' koliko možemo. Uspjeli smo na neki način, dok se dva tjedna prije samog nastupa nisam poskliznuo, proteza je ispala i pao sam. Tada smo mislili da više nećemo uspjeti, ali, eto, dragi Bog me počastio. Otišli smo tamo, u kolicima sam nosio hrvatski barjak i ušao sam u taj prvi hitac koji mi je donio srebrnu medalju. Drugi hici su bili sve manji i manji, koljeno me sve više boljelo. Toliko sam sretan... Završiti jednu sportsku karijeru olimpijskom medaljom, to je za mene najveće što sam mogao doživjeti.
Na dočeku je bilo jako veselo... Mene moji Grubišnopoljci i moji suborci i prijatelji uvijek vrlo rado dočekaju poslije svakog natjecanja, pogotovo poslije ovoga. U Grubišnom Polju su mi organizirali veličanstven doček. Bilo je jela, pića, tamburaša, zadržali smo se skoro do dva sata ujutro.
Može li se Vaša karijera podijeliti na razdoblje prije i poslije početka rada s trenerom Ivanom Ivančićem? Koliko Vam je pomogao? Prije Ivančića je to bio veliki početni amaterizam. Kao, hajmo bacati pa koliko bude, bit će. Kad sam 2006. godine u Medulinu upoznao Ivančića, odmah sam vidio što traži. Od svakog sportaša je na treningu tražio maksimum, u prehrani, u spavanju, u svemu. S njime sam razgovarao o tome da li da krenem u profesionalizam. Do Pekinga smo razmišljali, onda smo odlučili i jednostavno mi se život preokrenuo naopačke. Jedno poglavlje života se zatvorilo, a drugo otvorilo. Trebalo je biti otpora prema kumovima, prijateljima, rođacima, suborcima... da više ne idem s njima na fešte, ribičije, lov, da se posvećujem samo treninzima. Tu je trebalo puno snage, ali uz podršku obitelji i kasnije prijatelja smo uspjeli.
Prošli ste vrlo tešku životnu situaciju koju prosječan čovjek vjerojatno ne može ni zamisliti. Nakon silnih uspjeha Dejan Aćimović je snimio film o Vama, nakon kojeg Vas je i Zdravko Mamić doveo u Dinamo kako bi svojim igračima pokazao što znači žrtva, odricanje i uspjeh. Mnogi Vas doživljavaju kao heroja, doživljavate li se i Vi tako? Ma ne, ja sam samo čovjek koji živi svoj život sa svojom obitelji. Pokušavam to činiti časno i dostojno i ništa više.
Iz Londona je stiglo još lijepih vijesti o hrvatskim osvajačima medalja. Kakvu poruku imate za druge paraolimpijce, neke buduće naraštaje? U životu treba imati cilj, znati što hoćeš i ustrajati u tome. Unatoč svim nedaćama, treba ići naprijed i ne posustati i tražiti svoj cilj, a cilj je uvijek onaj koji si zacrtaš u glavi da ga i ostvariš.
Kakva je situacija u hrvatskom paraolimpizmu? Koliko ste pomoći imali od Hrvatskog paraolimpijskog saveza i ima li Savez podršku ostalih hrvatskih institucija? Ima li tu prostora za napredak i kvalitetniju podršku paraolimpijcima? Hrvatski paraolimpijski odbor ima svoje kriterije, svoje pravilnike po kojima radi i onda kako dolaziš prema vrhu, A, B, C kategoriju, tako imaš i sredstva odvojena za to. Ta sredstva nikad nisu dostatna. Ja se nadam da će nam se u budućnosti, i preko vas medija, sponzori otvarati i da će moći imati financijskih sredstava za trenere i sportaše, kako bi mogli imati fizioterapeute i sve što im je potrebno.
Darko će uskoro otići na operaciju koljena kako bi uklonio gelere koji mu uzrokuju bol, nakon čega će se prestati profesionalno baviti sportom, te eventualno nastupati po Hrvatskoj.
Podsjećamo vas da će u četvrtak, 6. rujna, na Prvom programu HTV-a (20.10 sati) biti prikazan dokumentarni film Dejana AćimovićaKralj o ovom velikom čovjeku, pa vas pozivamo da pogledate priču o iznimnoj i divnoj sportskoj karijeri.
