Mali Ismail rođen je bez obje ruke, s jednom deformiranom nogom i prstima spojenima na drugoj. Međutim, to ga nije spriječilo da početkom ove godine postane član plivačkog kluba Spid iz Sarajeva i da uspijeva preplivati olimpijski bazen. Dječak iz Zenice trenira s mlađom sestrom Hanom, koja je rođena bez fizičkih nedostataka, a njegovi roditelji otkrivaju da od malih nogu sve radi sam i ne dopušta da mu se pomaže.
'Želim samo da bude čovjek'
"Na ideju da ga učlanimo u klub smo slučajno došli. Planirali smo ga voditi na plivanje, ali je imao peh da je kao mali upao u kućni bazen i nagutao se vode pa je imao fobiju. Onda smo čuli da je otvoren prvi plivački klub za osobe s invaliditetom i došli smo", ispričali su ranije ove godine za Klix.ba Ismailovi roditelji Elmina i Ismir.
Ismail trenira tri puta tjedno, a roditeljima nije problem voziti ga iz Zenice jer je osmijeh na njegovu licu lijek za sve.
Galerija
"Naš cilj je da se ispravno razvije. Plivanje će mu pomoći u razvoju motorike. Sam jede, sjedi za računalom i igra igrice kao i svako drugo dijete. Jedino ne može sam na WC. Ne dopušta da na njemu vidiš hendikep, on je borac. Hanu volimo jednako, ali je Ismail deset puta sposobniji od nje. On jede nogom i ne prospe ništa, a ona ukapa sve", uz smijeh su dodali roditelji.
Jedina želja im je, kažu, da njihov sin bude sretan u životu, neovisno o tome čime će se baviti.
"Nemamo pretjeranih želja. Želim samo da Ismail bude čovjek, da voli i poštuje ljude i da se druži s njima. A hoće li biti inženjer ili nešto drugo, to mi ne igra ulogu. Važno je da je sretan i da voli ovu zemlju i ljude", rekao je Ismailov otac.
'Nije htio izaći iz vode'
Trener Amel Kapo ispričao je, pak, za Klix.ba kako su prolazili prvi Ismailovi dani u klubu.
Galerija
"Već prvi dan nakon što je svladao strah od vode više nije htio izaći. Došla su pred kraj treninga djeca iz drugog kluba u mali bazen, njih 20-ak, i gledali su ga. On im je nabio loptu u bazen i oni su mu je htjeli vratiti, ali su shvatili da nema ruke. Prva dva puta bi meni davali loptu pa bih mu je ja dodao, a treći put su shvatili i stavljali mu loptu pred noge, a on bi je šutao. Sasvim normalno su se igrali. Imali smo i situaciju u kafiću kada mu je prišao dječak i dao mu autić. On ga nije mogao uzeti jer bi morao skinuti tenisice, ali dječak je to brzo shvatio i predložio mu da se igraju skrivača", prepričao je Kapo.
