Toni Bošnjaković hrvatski je paraolimpijac i inspiracija mnogima. Prije deset godina nesretnim slučajem pao je pod vlak izgubivši obje potkoljenice i život mu se u potpunosti promijenio. Život kakav je dotad znao postala je samo uspomena, prošlo-svršeno vrijeme. Mnogi bi u takvoj situaciji pali u očaj, odali se svakakvim porocima, ali ne i Toni. U Toniju se probudio inat i želja za životom, posebno za sportom.
Borba sa sinom kroz život, za sina, za sebe
Nastupio je Toni 2018. u skijaškom trčanju kao jedini stojeći dvostruki amputirac na Paraolimpijskim igrama u Južnoj Koreji, samo godinu nakon što je prvi put u životu stao na skije. Iste godine rodio mu se sin s dijagnozom koja nije bila dobra, niti malo obećavajuća. Nudila mu je samo sedam posto šanse da jednom prohoda bez pomagala. Od tada, sve do danas, provodi mu Toni fizikalne terapije, bori se i prolazi s njim kroz život. Hrabro, onako kakav je i on sam. Toni je jučer nastupio na kultnom Zagrebačkom noćnom ceneru. Noćna atletska gradska utrka Zagrebački noćni cener najpopularnija je gradska atletska utrka koja je ove godine okupila više od 3000 trkačica i trkača.
Javio nam se u ponedjeljak i za Net.hr podijelio dojmove.
Nevjerojatno jaka osoba
Toni Bošnjaković nevjerojatno je karakterno jaka osoba. Potpisnik ovih redaka poznaje se s Tonijem 15 godina i zna o čemu govori kad kaže da je Toni nevjerojatno karakterno jak...
"Drugi put u svom životu, nakon 2022., trčao sam ZG noćni cener. Nažalost, nisam uspio srušiti svoj rekord, bio sam minutu lošiji. Na 10 km mi je 39;48, ali to je bilo prije 4 ili 5 godina. Prije dvije godine sam trčao 48;40., to mi je rekord na ceneru, a sinoć sam otrčao 49;55. Bilo je izuzetno naporno, ali nisam odustajao", kazao je u uvodu Toni Bošnjaković i dodaje:
'Ponijela me atmosfera'
"Znaš što moj Silvijo... ponijela me ta čitava atmosfera, ozračje, toliko puno trkača... bila je gužva. Odmah sam se na početku bacio na glavu i krenuo jako i dok sam došao do džamije, tih kilometar - dva, vidio puls, a on je divljao. Bio mi je na 183 otkucaja što je bilo malo pretjerano, malo puno ali dobro. Morao sam malo smanjiti. Već sam se bio potrošio. Vjerujem da me to zeznulo. Preemotivno i s premalo razuma sam ušao u utrku. Zeznuo sam se što sam pustio prvo sve da prođu, da na startu ne bude gužva i onda sam se morao probijati kroz tu gomilu ljudi. Praktički čitavu utrku sam se morao probijati. Čak sam izletio, izašao van iz službene ograde. Bilo je nemoguća gužva, svakih metar - dva morao si nekog prolaziti".
Nakon prospavane noći dojmovi su ipak bolji...
"Ok je to. Nije to neki rezultat, ali prihvatljivo", dodaje Toni.
Otkrio nam je odakle crpi snagu i motiv...
"Ne treba ti puno motivacije jer, kao prvo, sretan sam što uopće i mogu trčati. Poslije nesreće to je bilo nešto s čim sam se pomirio, da više nikad neću trčati. Sad svako moje trčanje mi je nekakav ispušni motiv od životnih obveza. Kad krenem trčati znam da ništa drugo ne moram raditi nego samo da trebam trčati. Pritom osjećam tu neku zahvalnost što mi je Bog dao tu mogućnost da mogu i želim biti primjer svima kojima treba malo motivacije, posebno onima koji imaju neke hendikepe, koji su zasjeli pred TV pa im se ne da. Želim biti primjer i svom djetetu, kojeg volim najviše na svijetu. Sretan sam što me dijete prvi put gledalo jučer i on je isto bio oduševljen time što je vidio. Trčalo je jako puno ljudi, tisuće ljudi, a on je uživao u čitavom tom ambijentu. Motiva mi, stoga, ne nedostaje".
Toni je trčao u Dinamovom dresu. Veliki je navijač Dinama...
"Sviđa mi se taj dres i to mi je čak i najljepši Dinamov dres u novije vrijeme. To je na utrci dosta komentara i reakcije izazvalo ljudi i sudionika utrke, vikali su mi Dinamo, Dinamo. Ono, trčim i trkači pored tebe, kao i ljudi uz stazu, počnu skandirati - Dinamo, Dinamo. To mi je bila fora".
Nije tu stao...
"Poslije utrke nisam bio zadovoljan time što nisam uspio napraviti svoje najbolje vrijeme na ceneru, ali evo, kad sam prespavao noć, ok je sve to. Sljedeće godine želim ostvariti osobni rekord, skinuti ga, zbog sebe. To mi je imperativ. Malo sam razočaran što to nisam već jučer napravio, ali što je tu, je. Pohvalio bi organizaciju, zahvalio se na startnini, na podršci koju su mi dali da se imam gdje presvući, s obzirom na moju situaciju. Svaka čast svima, doživljaj je bio fenomenalan, jedinstven, gledati svoj grad iz takve perspektive je nešto fenomenalno. Bio sam jedini na utrci s amputacijom, ali primjetio sam na utrci da je bilo još ljudi s cerebralnom paralizom, vidio sam ljude s motoričkim problemima."
I za kraj je Toni kazao:
"To je isto nešto što inspirira. Volio bih da sve ljude s hendikepima, da nekako njihove priče dođu u javnost, da se vidi i njihova hrabrost i upornost. I oni to zaslužuju, a vjeruj mi Silvijo moj, to ljudima s hendikepom strašno puno znači. Netko tko otrči deset km, a ima cerebralnu paralizu, nevjerojatno je jaka, hrabra i uporna osoba. Muči se, vidi da motorički nije na 100%, ali opet ustraje i pokušava sve da završi utrku. Ja nemam motoričkih problema, ali kad vidim nekog da se bori protiv toga, s tim, to nije lako, ni malo. Naklon do poda tim junacima. To mi je bilo fascinantno", zaključio je Toni Bošnjaković.
POGLEDAJTE VIDEO: Samir Toplak u studiju Net.hr-a kod Silvija Maksana: 'Oduzeli su mi naslov s Varteksom 1996. Protiv Hajduka je bila krađa samo takva'
