Iako ne vjerujem da je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije na početku svjetskog prvenstva okupio igrače u svlačionici i kao motivaciju im pročitao moju kolumnu drago mi je što su ovi igrali upravo u skladu s mojim "preporukama". A savjet nije mogao biti jednostavniji.
Samo sam im poručio da ako žele postići što bolji rezultat neka prouče ono što hrvatski političari rade u posljednjih dvadesetak godina. I onda učine sve suprotno! I zbilja, bili su hrabri, puni entuzijazma, bez straha od "velikih", vođeni dobrom strategijom i jasnom vizijom svog trenera.
Naravno da naši nogometaši nemaju ni potrebe ni vremena zamarati se hrvatskim političarima. Niti bi ih uopće trebalo spominjati u istoj rečenici. Ali mislim da je ovaj odnos simptomatičan za analizu i dijagnozu brojnih fenomena u hrvatskom društvu.
Parada političara u kockastim dresovima
Dakle, ako netko još nije mislim da bi u vlastitom, ali i u interesu cijelog društva trebao što prije osvijestiti kako uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije nije uspjeh Hrvatske. Nije to, kako se s puno patetike i demagogije ovih dana moglo čuti, uspjeh Hrvata, "svih građana Hrvatske", "svih nas".
Ponajmanje se radi o uspjehu hrvatskih političara ma koliko oni paradirali u "kockastim" dresovima, naslikavali se u svlačionicama, plesali u stadionskim ložama ili obećavali brda i doline nekim budućim hrvatskim nogometašima.
Radi se isključivo o izvanrednom rezultatu dvadesetak talentiranih, vrijednih i požrtvovnih individualaca koji nisu uspjeli zahvaljujući sustavu nego baš unatoč i usprkos njemu. A o kakvom sustavu se radi dovoljno je pogledati stanje u nogometnom savezu, upravama klubova ili proanalizirati odnos nogometnih i političkih moćnika.
Sustav ne podržava nadarene pojedince
I to od samog početka tj. od trenutka kada smo napustili korumpirani Jugoslavenski nogometni savez i kada smo se riješili političara koji, kao u svakoj pravoj diktaturi, odlučuju (između ostalog) i o imenima klubova ili sastavu timova. Od trenutka kada su se hrvatskim nogometom počeli baviti hrvatski stručnjaci vođeni prije svega iskrenim domoljubljem.
To je sustav koji nadarene pojedince ne razumije niti ih podržava kada im je podrška najpotrebnija. Ali je itekako spreman svojatati njihove uspjehe. To su na svojim leđima jednako osjetili Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Jakov Fak, Tin Srbić ili Andrej Kramarić.
Iako je ovih dana nogomet u prvom planu sa sličnim se problemima već godinama svakodnevno suočava čitav niz naših uspješnih, vrijednih i samozatajnih sugrađana. Hrvatska ulaganja u znanost nisu ni približno dovoljna da bi ljudi poput Ivana Đikića postali svjetski priznati stručnjaci.
Uspjesi se kod nas postižu nekome u inat
Hrvatski srednjoškolski sustav više koči nego potiče kreativce poput Mate Rimca. Entuzijasti i idealisti koji su vlastite interese spremni podrediti interesima sredine u kojoj žive teško dobivaju priliku pred lokalnim šerifima i njihovim klijentelističkim biračkim mašinerijama.
Zbog svega navedenog možda bi, kada se emocije i euforija slegnu, upravo ovaj nevjerojatan uspjeh naše reprezentacije trebalo iskoristiti kao alarm na uzbunu. Alarm koji će nas podsjetiti da još uvijek živimo u društvu u kojem nadareni i natprosječni češće nailaze na nerazumijevanje nego na podršku.
Da živimo u društvu u kojem najveći uspjesi nisu rezultat sinergije svih relevantnih faktora, nego se najveći uspjesi nažalost i dalje postižu nekome u inat.
