Igralo se prvo poluvrijeme finala Lige prvaka 2013. u Londonu. Za Bayern, momčad koja je u polufinalu rastavila Barceloninu mašinu, situacija nije izgledala obećavajuće.
Borussia Dortmund, tada pod palicom karizmatičnog Jurgena Kloppa, zujala je Wembleyjem poput savršeno sinkroniziranih pčela u žuto-crnim bojama. Robert Lewandowski (koji će se kasnije pridružiti Bayernu) bio je istovremeno div u Neurovom šesnaestercu i dodatni veznjak van njega. Poljska veza – Piszszek i Jakub Blaszczykowski - bombardirala je po desnoj strani, ne ostavljajući prostora niti daha Bayernovoj zadnjoj liniji. Ilkay Gundogan, koji je sada metronom koji dirigira igrom Guardiolinog neumoljivog Cityja, nekim je trikom svjetla i sjene bio na nekoliko pozicija istovremeno, dijeleći lopte i kontrolirajući ritam finala.
I, u središtu svega, Marco Reus, tada 23-godišnjak u svojoj prvoj sezoni u dresu svog dječačkog kluba. Reus je zbog ozljede Marija Gotzea (još jednog igrača Borussije koji će uskoro otići u Bayern) igrao desetku, iza leđa Lewandowskom u Kloppovoj omiljenoj 4-2-3-1 formaciji – ali Nijemac je svoja zaduženja kao "enganchea", fokalne točke kreacije svoje momčadi, tumačio na nešto drugačiji način.
Dortmund's forward Marco Reus (L) celebrates with teammates after he scored the team's fourth goal during the German first division Bundesliga football match Borussia Dortmund v RB Leipzig in Dortmund, western Germany, on August 26, 2018. / AFP PHOTO / SASCHA SCHUERMANN / RESTRICTIONS: DFL REGULATIONS PROHIBIT ANY USE OF PHOTOGRAPHS AS IMAGE SEQUENCES AND/OR QUASI-VIDEO
Podjednako brz i eksplozivan kao što je i kreativan s loptom u nogama, Reus je davao strukturu Borussijinom kaotičnim valovima napada. Ubacivao se u džepove između Bayernovih stopera i bekova (prostore koji se danas nazivaju polu-prostorima), iznosio loptu i stvarao šanse – Reus je bio utjelovljenje Kloppove energične ideologije, a na najvećoj nogometnoj pozornici isticao se kao buduća superzvijezda – vječno nasmijani mladić koji se vratio u dječački klub i koji prkosi moćnijem i bogatijem Bayernu.
Nije bilo teško zaigrati se, konstruirati sportsku pripovijest i slagati dijakronijski isječke iz Reusove budućnosti – nova titula s Borussijom, prvo ime reprezentacije, Svjetsko prvenstvo, Zlatna lopta...
Te 2013. nogometni svijet bio je pod nogama mladića iz Dortmunda.
Naravno, Borussija je to finale u konačnici izgubila, nakon što je Kloppova presing-mašina izgubila dah u posljednjim etapama i samoj završnici primila pogodak koji je Bayern okrunio prvakom Europe. Od 2013. do danas nije više osvojila niti jednu titulu, opetovano gledajući u leđa diva iz Munchena.
Marco Reus je od tog finala do danas doživio nevjerojatnih 27 ozljeda. Propustio je Svjetsko prvenstvo 2014., gdje je njegova Njemačka slomila srce Leu Messiju i osvojila svoj prvi naslov kao jedinstvena država. Propustio je Euro 2016., gdje je Elf stigao do polufinala. Ukupno je zbog ozljeda u nešto više od pet godina propustio 103 utakmica Borussije Dortmund. Jedini trofej osvojio je pod vodstvom Thomasa Tuchela, kup iz 2017. Sada je na pragu tridesete, a karijera koja je toliko obećavala djeluje kao da će isplahnuti u oblak neispunjenih ambicija i nesreća s ozljedama. Njegova sudbina je u posljednjih nekoliko godina gotovo pa savršeno reflektirala sudbinu njegovog kluba – obećanje, pa neuspjeh – Reusov zbog opetovanih ozljeda, Borussijin zbog financijske inferiornosti u odnosu na Bayern.
Ove godine, čini se, stvari su se ipak promijenile. Nakon godina lutanja, Borussia je ponovo vodeća momčad Bundeslige, a Lucien Favre, trener koji je prepoznao Reusov talent i pretvorio ga u kompletnog napadača u Monchengladbachu, je na Westfalenstadion vratio otvorenu, proaktivnu igru i osjećaj identiteta, filozofije i jasnog načina igre.
Renesansa Marca Reusa - renesansa Borussije Dortmund
Istovremeno, Reus je prvi puta od 2013. netaknut od strane ozljeda, a rezultati su odmah bili vidljivi – kapetan Borussije postigao je u 23 utakmice čak 13 pogodaka i tome dodao šest asistencija. Prvi puta još od 2010., Bayern nije jesenski prvak u Njemačkoj, a Borussia će u proljetni dio sezone krenuti sa šest bodova prednosti u odnosu na Bavarce.
I uistinu, teško je pogledati priču kluba iz Dortmunda i njegovog kapetana i ne vidjeti priču o upornosti, ne odustajanju čak niti pred najvećim preprekama. Priču o malenom klubu koji je zajedništvom i fanatičnom ljubavlju svoje zajednice prkosio moćnijim i bogatijim rivalima. Priču o igraču i klubu koji nikada nisu izgubili nadu. Uostalom, Borussia na svoje igrače troši duplo manje novaca od Bayerna (3,2 u odnosu na 6,4 milijuna eura prosječne plaće), a po ukupnim prihodima zaostaje još više (901 milijun u odnosu na 3,06 milijarde).
Naravno, priča nije tako crno-bijela (nikada nije), i teško je procijeniti u kojoj mjeri je riječ o romantičarskom kiču, budući da je Borussija klub koji je po posljednjim podacima 12. najbogatiji na svijetu. Klub koji na plaće troši sedam puta više od 11. Freiburga i koji ima najveću prosječnu posjećenost na svijetu sa više od 80 tisuća navijača na svakoj utakmici u Dortmundu. Čak i u odnosu na većinu europskih prvoligaša u ligama petice, riječ je o bogatom, moćnom i velikom klubu.
'Echte liebe' - prava ljubav
Međutim, Borussia je oduvijek romantizirala vlastitu povijest i vlastiti identitet. Njihov klupski moto, nalik na Barcelonin "Mes que un club", glasi "Echte liebe" – prava ljubav, a zajednica u Dortmundu svoj klub smatra većim od života. Borussia Dortmund, kao i Barcelona, više je od nogometnog kluba.
Daniel Lorcher, danas jedan od vođa Dortmundovih Ultrasa, dirigent navijača na najpoznatijoj i najzastrašujućoj tribini europskih stadiona – poznatom Žutom zidu na jugu Westfalena, svojedobno je, kao klinac, tražio posao u Dortmundu. U anegdoti koju prenosiUli Hesse, Lorcher je spomenuo kako mu je jedan od razloga zašto želi raditi u Dortmundu upravo ljubav prema Borussiji.
Lorcher je prvi dan na novom poslu imao 14. ožujka 2005. Istovremeno, u Dusseldorfu se odlučivala budućnost Borussije – klub je godinama bio u dugovima, vođen netransparentno, korak do bankrota.
Dortmund fans wave flags prior to the UEFA Champions League Group H football match BVB Borussia Dortmund v Real Madrid in Dortmund, western Germany on September 26, 2017. / AFP PHOTO / Odd ANDERSEN
"Žao mi je, ne možemo ti dopustiti da slušaš radio u uredu", rekao je Lorcheru njegov novi poslodavac.
"Ali, ja ću slušati što se događa sa Borussijom na radiju. Čim čujem neke novosti, javit ću ti. Znam koliko ti to znači", nastavio je Lorcherov nadređeni.
Echte liebe, zaista.
Borussia je 2005. spašena od bankrota, restrukturirana, a samo šest godina kasnije osvojila je svoj sedmi naslov prvaka Njemačke. Godinu dana kasnije i osmi. Osam godina je trajao put od ruba provalije do nogometnog Olimpa – finala Lige prvaka na Wembleyju. U trinaest godina je Borussija Dormund doživjela najdublju bol, povratak i ponovni pad. Trinaest godina više od 80 tisuća ljudi dolazi i bodri momčad u žuto-crnom, neovisno o rezultatu.
Borussiji preostaje samo - nada
Danas, konačno, nakon godina neispunjenih potencijala i slavnih poraza, Dortmund živi u nadi. Njegov ponos prvi je u Bundesligi, njegovo lice, Marco Reus, igra kao da ponovo ima 23, a sezona je već na pola gotova. Financijska neravnoteža govori nam da je Bayern i dalje favorit za titulu. Medicinska anamneza nam govori da će Marco Reus, koji se približava tridesetoj, doživjeti ponovo ozljedu koja će mu uništiti momentum. Pa, ipak...
Pa ipak, Dortmund se nada, a klubu koji je izgrađen na leđima zajednice koja mu daje samo bezuvjetnu ljubav niti ne preostaje ništa drugo. Međutim, nije li upravo Dortmund opće mjesto jedne šire pripovijesti o nogometu kao društvenom diskursu? Nije li činjenica da najposjećeniji klub svijeta nije Barcelona, niti je Real Madrid, nego je klub koji je osvojio jedan jedini trofej u posljednjih šest godina potvrđuje da je nogomet više od igre brojeva? Da je riječ o dijeljenoj povijesti, o kulturnoj praksi koja u svom punom potencijalu ima mogućnost transformirati okolinu u kojoj se nalazi. Ponekad je nada dovoljna...
Uostalom, kao što Daniel Lorcher kaže, čak i on se, koji je život proveo leđima okrenutim terenu gdje mu igra omiljena momčad, mora tu i tamo okrenuti. I pogledati prema naprijed.
Baš kao i Marco Reus.
