Na današnji dan prije točno 42 godine umro je Josip Broz Tito. Taj dan ostao je u povijesti upamćen i po scenama s Poljuda koje su obišle svijet. Nakon što je tadašnji predsjednik splitskog velikana Ante Skataretiko objavio je vijest o smrti predsjednika SFRJ vi igrači kao i publika na Poljudu briznuli su u plač, dok je pun stadion pjevao 'Druže Tito, mi te se kunemo'.
"Tko kaže da nije plakao za Titom taj laže! Uostalom, postoje TV snimke, fotografije... Od povijesti se ne može pobjeći, niti ima razloga za nečim takvim. Moj brat Zoran je pao na koljena, ja sam ronio suze, oko srca me steglo. Uz rame su mi stajali i nogometaši Crvene zvezde: Pižon, Šestić, Đurovski, Borovnica, Ljukovčan... I njima je bilo teško", rekao je svojevremeno Zlatko Vujović.
No nije bio to jedini prekinuti susret. U isto vrijeme igrala se utakmica između Dinama i željezničara na Maksimiru gdje su zabilježene slične tužne scene kao one u Splitu. Zanimljivo, na tom susretu bio je Titov general, nekadašnji predsjednik Partizana, a potom i prvi predsjednik RH Franjo Tuđman. On je zabilježio što se događalo tog dana na Maksimiru, a to je objavljeno u knjizi 'Osobni dnevnik Franje Tuđmana'.
Zatim se zanio za prvakinjom newyorške Metropolitan opere Zagrepčankom Zinkom Kunc Milanov za koju Simčič piše da je 'njegov nikad ostvareni san – ljubav prema opernoj divi Zinki Kunc”. Navodno je na njezinu molbu streljanja bio pošteđen kasnije čuveni dirigent Lovro Matačić. Posljednjih godina života, iako je bio je u braku s Jovankom pripisivala mu se naklonost prema opernoj divi, Splićanki Gertrudi Munitić (a što je ona odlučno opovrgavala) i s maserkom Darjanom Grbić.
"Oblačno, prohladno. U šest sati pošao sam u Maksimir na utakmicu Dinamo-Željezničar. Na putu radio vijest: u popodnevnim satima stanje se pogoršalo i postalo opet kritično. Zaključujem: obistinjava se predviđanje da će po praznicima objaviti kraj... Otklanjam razmišljanje: što će to značiti; uopće i osobno...
Gledamo utakmicu, živa, zanimljiva, dosta prilika pred jednim i drugim golom. Igralo se negdje 28 minuta, kad mi mladić pored mene šapne “Tito je umro”! “Kako, odakle Vam?” Neko malo šuškanje na tribinama, pa onda na službenim klupama pored igrališta, ide sudac Maksimović i igrači prema delegatu i trenerima, nešto se objašnjavaju, a potom počinju napuštati igralište... Znači - umro je!! Već je dio igrača bio u tunelu kad su preko razglasa objavili vijest, pa da se zbog toga utakmica prekida, pozvavši da se minutom šutnje oda počast...
Potom, na zapadnoj tribini neka je budala uzviknula neku krilaticu (čini mi se: “drugovi moramo biti budni”), a na jugu gdje je bila vojska, nešto u svezi s Jugoslavijom, a potom se svijet u muku i tihom razgovoru počeo razilaziti... Nije se vidjelo nekih potresenih lica, ali zabrinutih - da, a bilo je i osjećaja odlaknuća: i to je gotovo, a i onog “šteta za utakmicu, ovu i one druge, čuli smo da je Zvijezda povela u Splitu protiv Hajduka, čulo se prigušeno: mogli su pričekati sat-dva. Tako sam eto doživio izvana tu povijesnu vijest. Iznutra bio sam prazan. Vozeći se sam kući, razmišljao sam o neizvjesnostima koje nas mogu snaći. Spreman sam na sve.”
