Jakova Grcića zaljubljenici u mali nogomet u Hrvatskoj jako dobro znaju, a široj publici postao je poznat tijekom nedavno završenog EP-a u futsalu, na kojem su Mali Vatreni osvojili četvrto mjesto i postigli najveći uspjeh u povijesti.
Nakon velike, dramatične, ali i osvetničke pobjede nad Ukrajinom i plasmana u polufinale, izbornik Mato Stanković u eter je izrekao pohvale na njegov račun, nakon kojih je jasno koliko je bitna karika za našu reprezentaciju.
"Kad bih mogao, ja bih u momčadi uvijek htio imati pet Grcića. On nema kalkulacija i on te nikada neće izdati. Grca je momak koji može odigrati bolje ili lošije, ali svaka mu čast jer u svaku utakmicu ide 300 posto", rekao je Stanković o Grciću, no 28-godišnji dečko s Knežije nije oduvijek imao status 'božanstva' kod njega.
"Ja sam već sedam godina u reprezentaciji, a Stanković je izbornik godinu i pol. Uvijek sam imao svoj status, a na Kupu Mediterana u Libiji nisam bio zadovoljan svojom minutažom. Na jednom okupljanju mi je izbornik rekao da ne zna što će sa mnom, a kada smo stigli u Poreč, tražio sam razgovor s njim i rekao mu da mi samo treba vjerovati i da ga nikada neću izdati. Bio sam u situaciji da igram minutu, dvije i da me nakon prve pogreške vadi van. Tu sam si napravio dvosjekli mač i da protiv Italije i Argentine nisam odigrao dobro, ispao bih iz reprezentacije. Protiv Italije sam odigrao dobro i zabio, pa sam protiv Argentine bio u prvoj četvorci, opet zabio i stekao njegovo povjerenje i dobio sigurnost. Tada je nisam imao jer kad tako uđeš dvije minute u igru, bojiš se jer to vrijeme želiš iskoristiti da napraviš najbolje i da se pokažeš, a onda samo ulaziš iz greške u grešku", izjavio je Grcić i dodao:
"Meni je čast igrati za reprezentaciju, kao i svakom sportašu. Roditelji i prijatelji su ponosni na mene kada odjenem nacionalni dres i naravno da za hrvatsku reprezentaciju želiš dati najviše što možeš. Ja se 'bacam na glavu' jer sam takva osoba. Svakog protivnika cijenim i ako me netko pobijedi, stisnut ću mu ruku, ali dok smo na terenu meni je to bojno polje i ja želim samo pobijediti."
Kako sada, kada se sve sleglo, gledaš na četvrto mjesto na EP-u? "Da mi je netko prije početka rekao da ću biti četvrti u Europi, bio bih presretan. Malo sam bio tužan jer smo u dvjema posljednjim utakmicama poraženi, ali kad se malo slegla prašina, shvaćam koliko smo veliki uspjeh napravili. Jedan Portugal je ispao prije nas, Srbija, Azerbajdžan s četiri Brazilca, jedna Češka, koja je na prošlom EP-u bila treća, Rumunji koje smo mi pobijedili... Za ovaj rezultat nam je trebala kvaliteta, zajedništvo, ali i sportska sreća."
Dolaskom u Zagreb na polufinale s Rusijom ostvario ti se san. Kako si se osjećao pred oko 14 tisuća ljudi u zagrebačkoj Areni u kojoj te je dočekao i transparent 'Grca, Knežija je uz tebe'? "Kad se sjetim tog trenutka kad sam izašao iz svlačionice u tunel, pa ušao u dvoranu, sav se naježim. Izlazim pred 14 tisuća ljudi, a na gornjoj tribini piše 'Grca, Knežija je uz tebe'... To je predivan osjećaj koji mi puno znači u životu, kao rođenje djeteta jednog dana. To me čini velikim kao čovjeka i puno znači dobiti takvu podršku od prijatelja."
Kako se HNS odnosio prema vama prije i nakon EP-a? Je li se išta promijenilo? "Prije Mate Stankovića nas je vodio Mićo Martić, koji je jako cijenjen u svijetu futsala, gdje god dođe ljudi mu se klanjaju. Tijekom njegovih mandata smo proputovali svijet, bili pozivani na milijun turnira... Nas je HNS tada podržavao minimalno. Dali su nam opremu, platili neke troškove puta i dali mizerne dnevnice od 50 kuna. Od dolaska Stankovića imali smo 14 okupljanja. Neka je platio HNS, neka sponzori iz pojedinih županija koji su željeli da dođemo kod njih, tako da se to diglo nekih 10 posto. Sad kada je dolazilo Europsko prvenstvo, futsal je dobio nekakav status u HNS-u. Dobili smo dnevnice od 170 kuna, što je realno za hrvatske uvjete, neke premije i mi smo zadovoljni. Kada bi to i ostalo na toj razini, mi bismo bili presretni, i bojimo se jedino toga da se cijela priča ne vrati na staro. Meni nije bitno hoće li mi Marković prije nekog velikog natjecanja povisiti dnevnicu ili dati nagradu. Ja imam 28 godina i pitanje je koliko ću još igrati za reprezentaciju. Meni je važno da jednoga dana mlađi naraštaji imaju dobre uvjete. Imam neke dečke u svojoj Uspinjači koji su sada stasali za A reprezentaciju i njima se to mora osigurati. Nadam se da će ljudi prepoznati da možemo napraviti jako velike rezultate i zato se mora ulagati u futsal."
Koliko vrhunski igrač futsala može zaraditi u Hrvatskoj? Što je tebi donijelo igranje futsala? "Najveća vrijednost je to što sam upoznao ljude, na turnirima igrao za razne vlasnike firmi koji će mi možda jednoga dana moći pomoći poslom ili na neki sličan način. S financijske strane ti futsal da toliko da preživiš. Ti ne možeš igrati za reprezentaciju i raditi neki posao, to je jako teško. Ako ne igraš za reprezentaciju, a nastupaš za neki solidan klub u kojem će ti predsjednik dati plaću svaki mjesec i ako radiš neki posao, možeš si osigurati prosječan auto na kredit koji ćeš moći plaćati novcem koji zaradiš igranjem. Da si rješavam egzistenciju, to ne. Mislim da je HNS prepoznao da treba ulagati u nas i da treba zaštititi igrače u klubovima jer mi smo amateri. Mi nemamo ugovore i mi se s klubovima dogovaramo usmeno. Ti kad potpišeš onu knjižicu HNS-a da ćeš igrati za njega, ti cijelu sezonu ne možeš otići. On tebi nakon par mjeseci može prestati davati plaću, a ti možeš prestati igrati za njega, ali ti je propala sezona i nećeš dobiti novce. Kada znaš da trebaš dobiti, primjerice, 1000 kuna i računaš s njima pa ih ne dobiješ, to je problem."
Planovi u klupskoj budućnosti, neki transfer u inozemstvo? "Volio bih, ima nekih ponuda, ali o tome polako. Sad je zakon u Italiji da može igrati jedan stranac i ulaskom Hrvatske u EU će mi automatski biti otvorena vrata jer me više neće gledati kao stranca. Volio bih otići u inozemstvo na dvije ili tri godine, u neku zemlju u kojoj se dobro plaća, pa da si riješim egzistenciju, kupim stan ili otvorim neki obrt. To nude Rusija, Katar, Libanon... tamo su dobri ugovori, ali lige nisu baš kvalitetne. Matija Capar je baš došao u Uspinjaču, dosta smo se pojačali, i Mićo Martić je tamo i primarni cilj je sada što bolje se pripremiti za nastavak sezone i probati osvojiti prvenstvo. Nakon prvenstva bih probao otići van i riješiti si egzistenciju. Vidjet ćemo. Vani je to sve drukčije, u Španjolskoj ili Italiji te zaustavljaju na cesti i traže autograme, a ja sam prvi autogram u životu dao sad za vrijeme trajanja EP-a." Od najranijih dana si igrao za Zagreb, Zelengaj, bio kratko i u nekim austrijskim klubovima. Kada i kako si se odlučio preseliti iz velikog nogometa u mali? "Na školskom igralištu na Knežiji smo igrali nogomet i prijatelj je tada igrao u Sokolima iz Samobora. Jedan čovjek koji je tamo bio trener golmana prolazio je kraj igrališta, vidio me i rekao prijatelju da me dovede u klub. Tako sam paralelno igrao veliki nogomet u Trešnjevci i mali u Sokolima. Te sezone kada sam došao ispali su u drugu ligu, pa je iz Dinama došao Mario Jozić, koji je tada završavao karijeru, bio je Zvjezdan Brlek i još neki dečki i opet smo uveli Sokole u prvu ligu. Nakon toga su uslijedili Uspinjača, Nacional, Auto Krešo... Godine 2006. i 2007. sam osvojio Kutiju šibica, iako nemam neke prevelike zasluge za to. Tada sam još bio mlad, a igrao sam s Robertom Grdovićem, Matijom Đulvatom, Matijom Čuljkom, Krešimirom Čivragom... Oni su me uzeli pod svoje kao perspektivnog klinca, pa sam s njima išao na turnire i igrao u Uspinjači u kojoj mi je Grdović bio trener. Kasnije, 2009./2010. sam igrao za Plamen i bio najbolji igrač turnira."
Igrao si i protiv najboljeg igrača futsala na svijetu. Kakav je osjećaj kad s druge strane stoji Falcao? "Stvarno je strašan igrač, no ja sam takav da mi nije bitno tko je ispred mene. On je vrhunski igrač, ali ne bojim ga se. Ako mu pokažeš strah kad ga napadaš, on će od tebe napraviti budalu. Ako ti uđeš na njega čvrsto, staneš i čekaš ga, onda će nekada i vratiti loptu. Falcao je izvanzemaljac, vjeruj mi. Bilo je igrača koji su valjda htjeli pričati kako su mu gurnuli loptu kroz noge. Možeš ti to napraviti, rijetko će ti to uspjeti kao na haklu u kvartu, ali sljedeći put kad dođeš pred njega, napravit će te takvom budalom da ti to više nikad neće pasti na pamet. On je izraziti ljevak i svi znaju da ima bombu u nogama. Ti znaš gdje će on otići, ali on je toliko brz, eksplozivan i to toliko dobro napravi da mu ti jednostavno ne možeš ništa."
Koliko si sreće imao s ozljedama u karijeri? "Imao sam dvije i dobro sam i prošao. Tiago Polido, vrhunski portugalski stručnjak koji je bio trener Nacionala, na polusezoni me htio dovesti pa sam promijenio klub. Tu polusezonu sam odigrao sve utakmice, treninzi su bili dva puta dnevno, povećalo se opterećenje i sve sam to izdržao, ali zadnju utakmicu u finalu mi je pukla loža, nekih četiri, pet centimetara. Doktori su mi objasnili da je moj organizam previše trpio, a nisam prošao dobre bazične pripreme. Drugi put sam na Knežiji igrao nogomet i prijatelju sam gurnuo loptu kroz noge i smijao mu se. Onda sam nekako nespretno pao i slomio ključnu kost."
Koje trenutke karijere bi najradije zaboravio? "S Uspinjačom sam se 2007./2008 borio za naslov prvaka Hrvatske i moje je mišljenje da smo bili pokradeni. To mi je bila jedna od težih situacija u životu. Cijela momčad je cijelu godinu zapravo igrala ni za što. Sve smo izdržali, bili prvi, s Gospićem se borili i na kraju izgubili prvenstvo za koje smatram da je bilo prodano. Jedna od najbolnijih utakmica u karijeri mi je bila na kvalifikacijama za EP u Češkoj, gdje smo bili pokradeni. To čak nije bila ni nepravda, nego strašna krađa. Treću utakmicu smo igrali s domaćinima Česima i s remijem smo mogli ići dalje kao prvi, a porazom od jedan razlike kao najbolji drugi. Prije utakmice se, kao, dogovaralo da ćemo odigrati X i proći, a Česi su se zeznuli jer su s BiH odigrali X i na kraju su morali nas pobijediti. Sudac je bio iz neke 'lijeve' zemlje koja uopće nije neka sila u malom nogometu. Mi smo vodili 2:1 nekih tri minute prije kraja kada je dosudio šesterac, a nije bilo nikakvog kontakta s protivničkim igračem koji se sam srušio. Deset sekundi prije kraja utakmice je njima dao neki prekršaj, te su nam praktički ugurali loptu u gol. To je bio užas. Nakon utakmice smo došli u hotel gdje su nas čuvali redari da ne bismo razbijali, kao da smo neki zločinci. Put do kuće je trajao 18 sati, a u autobusu je bila potpuna tišina. Znali smo da smo bili bolji, a tadašnjoj generaciji s Mićom Martićem na čelu su uskratili prvi odlazak na neko veliko natjecanje. To mi je jedan od najgorih trenutaka u karijeri."
Ukrajinci su napravili sličnu stvar s Azerbajdžanom? "Mi smo počeli gledati tu utakmicu i to je bila katastrofa. Ljudi su se izmicali, ne znam što nisu radili. Ukrajina je povela u toj utakmici, ali uopće se nisu veselili golu. Mi smo u poluvremenu napustili dvoranu jer smo znali što će se dogoditi i nismo to htjeli gledati. Iskreno, to je njihova stvar. Ja nisam takav čovjek i sportaš. Da mene netko traži da pustim utakmicu, ja bih radije rekao da me se ne skida ili da sam ozlijeđen. Ja ne znam igrati puštene utakmice. Oni su to napravili i to je na njihovu dušu. Kada su došli u Split u hotel, nisam ih niti pogledao, kamoli komunicirao s njima, kao nitko iz našeg stožera i mislim da su sami shvatili da su pogriješili."
