"Igrali smo protiv jako dobre momčadi. U prvom poluvremenu, imali smo problema s ulaskom u njihov kazneni prostor, ali u drugom smo stvorili dosta šansi i oni su se počeli otvarati. Mislim da smo zasluženo slavili".
Upravo u tome je, mogli bismo reći, dio problema – Pizzi je u pravu, Benfica je zasluženo izborila četvrtfinale Europske lige, nakon pobjede od 3-0 (3-1 ukupno) u produžecima. Osmi uzastopni poraz Modrih u Portugalu, osma utakmica bez postignutog pogotka, ali dugo se činilo da je četvrtfinale nadomak ruke.
Bjelica je, na neki način, imao vezane ruke uoči utakmice na Luzu, koji je, poluprazan, reflektirao stav Benfice na početku utakmice – nezainteresiran i sablasan. Izostankom Šunjića i Ademija na poziciji pivota, te Leovca kao lijevog beka koji će pružati širinu, strateg Modrih je igru postavio na jedini način koji mu je preostao. Moro je uskočio na poziciju šestice, Rrahmani na lijevog beka, a Dinamo je Portugalcima prepustio loptu i prostor ispred svog šesnaesterca.
10.03.2019., Zagreb - Hrvatski Telekom Prva liga, 24. kolo, GNK Dinamo - HNK Rijeka. Photo: Filip Kos/PIXSELL
Benfica, čiji su glavni igrači uzvrat promatrali s klupe, je na početku djelovala polu-zainteresirano, pogledom na domaće prvenstvo u kojem vode mrtvu trku s Portom za naslov prvaka. Andrija Živković je poslao posljednji pas u gol-aut, kada se u prostoru nalazio Silva, a isti igrač je nešto kasnije preko gola opalio iz izgledne situacije s dvadesetak metara.
Dinamo je Portugalcima ostavljao prostora i rijetko, ali činilo se da utakmica teče upravo onako kako je Nenad Bjelica zamislio – sterilnim posjedom domaćih, uz nekoliko ambicioznih dalekometnih udaraca i bez pravih prilika. Ukoliko je neosporno da Dinamo čitavo prvo poluvrijeme nije pokazivao napadačke ambicije, utoliko je i razumljivo vidjeti logiku koja je iza toga stajala: Luz, čak i poluprazan, je zastrašujuć teren, a prednost (i ne primljeni pogodak kod kuće) iz prve utakmice značila je da nizak intenzitet godi Modrima, a nedostatak kvalitetnog distributera (Šunjić/Ademi) iz vezne linije i agresivnog beka (Leovac) poprilično je ograničila ofanzivne sposobnosti Dinama.
Međutim, postoji dojam da je Dinamova europska bajka završila u lisabonskom dimu manje zbog određenih taktičkih/kadrovskih uvjeta, a više zbog psihološko-motivacijskog konteksta u kojem se našao hrvatski prvak. Nitko nije uistinu vjerovao da će Dinamo doći ovako daleko, uz sve (zaslužene) pohvale Bjeličinom projektu. Nitko nije mogao zamisliti da će Dinamo putovati u Lisabon s više nego realnom šansom za ulazak u četvrtfinale Europske lige protiv jedne Benfice.
Lako je pasti u napast i retroaktivno dovoditi plan igre u pitanje
Poslije ovakve utakmice, u kojoj je Dinamo eliminiran nakon dva nevjerojatna dalekometna projektila koje će Grimaldo (bek) i Ferro (stoper) zabiti možda još jednom u karijeri, lako je pasti u napast retroaktivno dovesti u pitanje taktiku i generalni stav Modrih. Je li trebalo Benficu, koja je do sredine drugog poluvremena imala u dva pol sata igre imala stvorenu jednu pravu šansu (i to iz početnih trenutaka susreta na Maksimiru), napasti i probati doći do pogotka u gostima?
Je li se trebalo agresivnije, aktivnije braniti, zatvoriti prostor ispred kaznenog prostora Livakovića, podići linije i presingom ne dopustiti Portugalcima protok lopte?
Možda, ali ta pitanja promašuju bit Dinamove europske avanture. Modri godinama dominiraju domaćom ligom, kombinacijom opadanja konkurencije, vlastite financijske superiornosti i sistemske korupcije u svim sportskim institucijama. Ali navijači ne žive za Uefine koeficijente, oni žive za stvaranje kolektivnih sjećanja, a Dinamo od pamtivijeka nije u Europi ništa po tom pitanju napravio.
Ova momčad stvorila je više od rezultata
Četvrtfinale ili osmina finala, poraz u Lisabonu ili ne – ova momčad je već sada stvorila nešto što je veće od rezultata, veće od bilo koje medalje – trenutke koji će se prepričavati; Petkovićev gol koji je srušio veliku Benficu u Zagrebu; rušenje Fenerbahčea na Maksimiru; Olmov trzaj i Oršićev gol Viktoriji.
Istina, Amer Gojak je mogao bolje reagirati kada je promašio čitav gol pri rezultatu 2-0, Dinamo je mogao bolje kolektivno braniti prostore između linija. Istina, Jonasu je lopta prešla preko noge za pogodak koji je utakmicu odveo u produžetke. Ali nogomet je jednako igra slučajnosti i kontingencija kao i koherentnih taktičkih planova. Na kraju priče – Bjelica je napravio puno s ovom momčadi Dinama i teško mu je zamjeriti za sitnice koje su presudile u Lisabonu.
Ali, prije svega, ovaj Dinamo je stvorio priču – vratio krik i bijes navijača na Maksimir i stvorio sjećanja koja mu nitko neće moći uzeti. Ponekad je i to dovoljno.