Navijači Hajduka danas s ponosom govore o naslovu 1950. koji su Splićani osvojili bez poraza. Epska je titula stvorila mnoge heroje poput Vukasa, Matošića i Beare o kojima se i dan danas s ushitom pričaju priče na rivi, po kalama i terasama, no jedan junak podjednako zaslužan za taj neponovljivi uspjeh ostao je nepravedno skriven iza kulisa povijesti.
Njegovo ime je Branko Viđak, a u šampionskoj sezoni je bio s pet pogodaka drugi strijelac Hajduka odmah iza velikog kapetana Frane Matošića. Splitska ga je publika voljela, bio je borben, stasit i nogometnim rječnikom, moderan centarfor. Izvještaji tog vremena su ga opisivali kao nezaustavljivom ofenzivcu koji je zabijao čak i kad bi imao protivnika ili dva na leđima. Iako ga se rijetko spominje, Viđak je važno ime u Hajdukovoj povijesti u kojoj je ostavio dubok trag odigravši preko 230 utakmica i zabivši 120 golova tijekom 14 godina.
Napadač pod prismotrom tajnih službi
Logično je da se zapitate zašto se tako važnu nogometnu ličnost, tako rijetko spominje. Razlog je, naravno, nenogometni no krenimo redom.
Uz fantastične igračke sposobnosti Viđak ima i zanimljivu privatnu priču. Naime, ovaj zidarski majstor dolazi iz obitelji koja je u vrijeme kada to nije bilo baš najpodobnije otvoreno gajila prohrvatske, nacionalističke, političke stavove. Upravo to je, kako tumače dostupni izvori, stajalo glave njegovog oca koji je strijeljan 1943. godine kada su partizanske snage ušle prvi put u Split.
"Mislio sam više puta 'Branko, gotov si. Ubit će te partizani kao oca 1943. ", izjavio je Viđak 1992. prisjećajući se tih vremena.
Iz istog razloga, Hajdukov napadač je bio pod prismotrom tadašnjih vlasti i tajne službe, a političkim pritiscima je tijekom šampionske Hajdukove sezone gotovo izbačen iz kluba prije presudnog dvoboja protiv Crvene Zvezde. Bolje rečeno izbačen je, ali su navijači na čelu s neformalnim vođom Vjenceslavom Žuvelom natjerala upravu da ga vrate.
Otišao iz Hajduka, Torcida ga vratila
Naime, Viđak je već odnio svoje papire u zagrebački Borac. Ali vraćen je u sastav za presudnu utakmicu sa Zvezdom, akcijom u kojoj su na svoju ruku, vođeni navijačkom pripadnošću, sudjelovali i neki članovi UDB-e usprkos političkim napucima. Ta će akcija dovesti do kažnjavanja onih koji su sudjelovali u njoj, ali na terenu je urodila plodom. Viđak je u epskoj pobjedi bio možda i presudna figura.
Igrala se 86. minuta, rezultat je bio 1:1, a onda je jedan ubačaj Krstulovića, Viđak s igračem na leđima uspio primiriti za natrčalog Broketu. Poput strijele je lopta poletjela prije nego se zakoprcala u gornjem desnom kutu vratara Mrkušića. Stari plac je eksplodirao. Titula se vratila u Split.
Ipak, taj sportski trijumf nije donio ništa dobro Viđaku na privatnom planu. I dalje je bio označen kao državni neprijatelj, a godine strepnje za osobnu sigurnost dovele su do toga da 1952. godine emigrira u Švicarsku gdje dobiva politički azil.
Bijeg iz zemlje i povratak četiri desetljeća kasnije
U Alpama, Viđak nastupa za Servette, Grasshoppers i Zurich, a u kasnijoj životnoj fazi sjedio je, kao trener, na klupi Croatije iz Toronta.
Iako su Viđaka društvene okolnosti i politička uvjerenje odvela ili bolje rečeno otjerala daleko od Splita, ljubimac Torcide iz njezinih najranijih dana se vratio četrdeset godina kasnije.
Hajduk više nije igrao na Starom placu. Dom Majstora s mora bio je Poljud, ali Viđak se vratio 'doma'.
"Godine 1992., točno četiri desetljeća nakon odlaska u emigraciju, dočekao je dan svojih snova, povratak u Split, u tada već slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Fotoreporteri su ovjekovječili trenutak kad je Viđak u bijelom sakou s velikim hrvatskim grbom na grudima na Poljudu izveo početni udarac u prvenstvenom meču s Varteksom", piše kroničar Hajduka i novinar Dalmatinskog portala Blaž Duplančić o trenutku kada su splitski navijači imali priliku pozdraviti čovjeka koji je u pričama živio na rubu mita i stvarnosti.
Branko Viđak je preminuo 1997. godine, ali priča o prvenstvu bez poraza i epskoj pobjedi protiv Zvezde trajat će dok je Hajduka i Torcida.
