A ovaj turnir je ponudio više povijesnih utakmica nego što smo ih mi na Balkanu odigrali svi zajedno, što je, priznat ćete, poprilično teško. 'Povijesno' je bio prefiks koji su koristili Velšani u najavi ovog dvoboja; za njih je ovo prvo Europsko prvenstvo ikada, prvo veliko natjecanje od 1958. i dakako da je prilika da osvoje još tri, odnosno ukupno šest bodova i plasiraju se u osminu finala zvučala kao nešto čemu je mjesto u knjizi sa zlatnim obrubom.
Padaju na velikim turnirima
Rusima je s druge strane, barem na papiru, bila jednako povijesna - izuzmemo li Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008. kad su igrajući polufinale iznimkom potvrdili pravilo, ova selekcija spada među najveća razočarenja modernog nogometa. Nakon obično solidnih kvalifikacija tradicionalno su predstavljani kao moćna, disciplinirana i tehnički potkovana momčad, a na velikim turnirima su Rusi sve samo ne to. Na tri svjetska prvenstva ostali su u skupini, kao i na tri preostala europska prvenstva koja su igrali.
Rusija je zemlja čiji je nogomet još od raspada Sovjetskog Saveza nekako uvijek na korak od hvatanja priključka za najboljim zemljama. Klupski nogomet je zapravo napravio iskorak u odnosu na reprezentativni; ekipe poput Zenita ili CSKA su europska konstanta. Međutim, kada je nacionalna momčad u pitanju - iako ovu reprezentaciju mahom čine igrači iz Zenita i CSKA - velika natjecanja im svežu noge.
Ovog toplog ponedjeljka u Toulouseu u igri je bilo i malo više od toga. Za dvije godine će Rusija biti domaćin Svjetskog prvenstva na kojem će dobar rezultat biti imperativ. Igrat će Rusi pred svojim navijačima, očekivanja će biti ogromna, a u Francuskoj im je trebao dobar rezultat da u novi ciklus - u kojem će samo igrati prijateljske utakmice - uđu s većim samopouzdanjem. Čak je i prije prvenstva djelovalo dobro; kvalifikacije su prošli relativno lako, izgledalo je da je Leonid Slucki posložio stvari i da će relativno laka skupina biti i relativno lagan posao.
Rusi bez žara, volje i želje
I, iako su prvenstvo počeli tek sretnim remijem s Englezima i problemima na tribinama, te razočarali protiv Slovačke, ovog ponedjeljka su stvari imali u svojim rukama. Trijumf bi im donio četvrti bod, koji je opet osiguravao najmanje treće mjesto, a u nekoliko kombinacija i drugo. Za protivnika su imali momčad u usponu, ali ruku na srce, momčad koja je osim u slučaju svoje dvije super zvijezde daleko od onoga za što smatramo Ruse.
Gareth Bale
Međutim, ova je utakmica u startu bila 'mismatch'; dvoboj u kojemu su se Walesu posložile najvažnije stvari i u kojem Rusija nije imala šanse. Prije svega, Zmajevi su na svojoj strani imali mnogo agresivniji, žešći i odlučniji pristup. Ono što je Rusima nedostajalo u odnosu na Wales jest ono što ne smijemo napisati u ozbiljnom tekstu; od prve sekunde bili su potpuno isključeni, bez žara, volje i želje, i početni udarac odgledali spuštenih glava, potpuno suprotno od svega što igra ovaj Wales.
Jasno, kao i uvijek to ima svoje objašnjenje u onome što je mnogo važnije, a to je sama igra. Wales je u utakmicu ušao s velikom prednošću; imao je dva boda više i dovoljan mu je bio jedan. To je značilo da mogu napraviti korak natrag i prepustiti Rusima da kontroliraju posjed. No, to je u isto vrijeme značilo da će stoperski par Ignjaševič – Berezucki, koji je kombinirano napunio sedamdeset godina, biti pod ogromnim pritiskom svaki put kada Velšani krenu u kontru. A tek kada Gareth Bale uzme loptu i krene u jedan na jedan situaciju s jednim od njih pojam 'mismatch' dolazi do svog punog izražaja.
Wales na Hrvatsku?
Ogroman posao uradili su Aaron Ramsey, pogotovo u posjedu, odnosno Joe Allen, koji su nagazili ruske veznjake i brzom tranzicijom od starta dovodili ruski stoperaski par u bezizlaznu situaciju. Sam Vokes, koji je bio jedino novo lice, preuzeo je na sebe zadatak da stopere izvuče što više u teren, a otvori prostor Baleu i Ramseyu. Od prve takve prilike, kada je Bale šutirao a Akinfejev jedva obranio, strah se uvukao među Ruse, koji su se potpuno izgubili. Ionako potpuno demotivirani i nepovezani pustili su se niz vodu i Velšanima od prve do posljednje sekunde prepustili kontrolu utakmice. A ovi nisu mjenjali plan; strpljivo su čekali situaciju za Balea i Ramseya i stvarali šanse jednu za drugom, ostavivši dojam kao da se radi o jednoj od najboljih momčadi ovog prvenstva.
Engleska za to vrijeme nije uspjela savladati Slovačku, pa je slavlje Walesa bilo potpuno jer su završili na prvom mjestu svoje skupine i na Parku prinčeva će čekati trećeplasiranu ekipu iz jedne od skupina, moguće i Hrvatsku. Slavlje je na kraju možda i nadmašilo ono sinoćnje albansko, Velšani su pali u delirij, koji su apsolutno i zaslužili. Dvoboj s Rusima u ovakvoj situaciji bio je idealan za Wales i nije ni čudo da su odigrali najbolju utakmicu u posljednjih barem pet godina. Još jednu na ovom EP koja će ući u povijest.
