Uoči finalnog meča Lige prvaka za mlade o povijesnom uspjehu juniora Hajduka DW je razgovarao s Martinom Rafeltom, njemačkim nogometnim stručnjakom i bivšim trenerom Hajdukove Akademije.
Gospodine Rafelt, juniori Hajduka danas (24.4.) u Ženevi igraju finale Lige prvaka protiv AZ Alkmaara. Kako biste opisali splitsku momčad nekome tko ne prati detaljno njihove nastupe u ovoj povijesnoj sezoni?
To je organizirana ekipa. Imaju jasnu taktičku ideju s kojom ulaze u neki meč i znaju kako tu ideju i primijeniti na terenu. Krasi ih i svojevrsna otpornost, postojanost. Sposobnost improvizacije, što je važan sastojak hrvatske nogometne kulture. A svakako je to i izražen kompetitivni duh, to se baš jako dobro moglo vidjeti u utakmici protiv Borussije iz Dortmunda u četvrt-finalu, pogotovo tijekom izvođenja penala. Nakon svakog jedanaesterca oni su domaćoj publici pokazivali kojekakve geste, to su stvari koje se 17-godišnjaci ili 18-godišnjaci obično ne usuđuju napraviti.
Provokacija protivničkih fanova nije baš sportski čin. No, što Vam to kaže o mentalitetu ove momčadi Hajdukovih juniora? Pucali su devet penala pred tribinom s navijačima Borussije, svih devet puta zatresli mrežu…
To je mentalitet koji sam upoznao tijekom boravka u Hrvatskoj, a pogotovo u Dalmaciji. Nema predaje. Oni u utakmicu ne ulaze kao autsajderi, nema veze što su možda slabiji na papiru. Oni na teren dolaze kao momčad koja je uvjerena da može i zna kako pobijediti. Ako je protivnik na papiru jača ekipa, onda oni kažu: OK, bolji ste na papiru, ali dokažite nam da ste stvarno bolji na terenu. A mi ćemo vam dokazati da niste.
Jedna scena prije utakmice protiv Milana je postala viralna, pogotovo među navijačima Hajduka. U katakombama ženevskog stadiona, prije izlaska na teren, jedan igrač pokušao je motivirati svoje igrače, ne mogu sad citirati ono što je on rekao, ali poruka je bila jasna: idemo na teren i izbacit ćemo i Milan, kao što smo i druge izbacili prije njih. Je li to taj mentalitet „mangupčina", kako to kažu Splićani?
Da. To je to. To je bila motivirajuća poruka u tom trenutku. Ali generalno se može reći da se dečki nikoga ne boje. Oni na teren ne izlaze razmišljajući: OK, ovo bi zapravo morali izgubiti jer je protivnik favorit. Ne, oni na teren izlaze i razmišljaju ovako: OK, oni misle da bismo mi ovo morali izgubiti, ali mi to ne mislimo. Neka nam najprije dokažu da bismo od njih morali izgubiti. To je samopouzdanje koje im pomaže da pod pritiskom igraju drugačije nego većina drugih ekipa.
Uspjeh juniora Vas nije iznenadio, kažete da je to plod višegodišnjeg sustavnog rada u Akademiji Hajduka u kojoj ste i Vi radili između 2018-2020?
Aktualni trener juniora, Marijan Budimir, je bio takoreći moj prethodnik, on je bio asistent trenera druge momčadi prije nego što sam ja preuzeo taj posao. U Hajduku je, dok sam ja bio u klubu, radilo jako puno mladih, ambicioznih i talentiranih trenera, koji su jako dobro surađivali i razvijali nove ideje. Uspjeli smo etablirati kvalitetan sustav izobrazbe mladih igrača, već smo u uzrastima U-14, U-15 forsirali taktički trening. Kod juniora se odmah vidi da je to taktički vrhunski obrazovana, vrlo dobro organizirana momčad koja zna kako u djelo provesti trenerove upute.
Po čemu se hrvatska škola nogometa razlikuje od njemačke?
Ima jedna stvar koja je dosta izražena u hrvatskom nogometu, i to u svim uzrastima. Svi igrači jako dobro znaju baratati loptom, ulaze rado u individualne dvoboje, pogotovo u situaciji u kojoj se nađu pod pritiskom sposobni su pronaći dobra rješenja i igrati u svim smjerovima. Da se vratim utakmici u Dortmundu. Hajduk je bio u prednosti jer su njegovi igrači individualno u teškim situacijama češće pronalazili rješenja nego momčad Dortmunda, iako je Borussija fizički bila jača ekipa.
…a što krasi njemačku nogometnu kulturu?
U kulturi njemačkog nogometa oduvijek je dominantna filozofija po kojoj je grupa važnija od pojedinca. Postoje i poznate parole poput one: „Momčad je zvijezda". Po njemačkom shvaćanju pojedinac nikada nije iznad grupe, nitko ne treba stršiti iz grupe, optimalno je kad su svi u grupi isti, podjednako dobri, podjednako se žrtvuju za uspjeh grupe. Druge nogometne škole, poput brazilske, idu u sasvim drugom smjeru. Oni kažu: OK, imamo 3-4 igrača koji smiju raditi što god žele, to su naši kreativci, imaju kompletnu slobodu. I onda imamo par onih koji su iza njih, koji rade za njih.
U Hrvatskoj dakle vlada neki miks te dvije škole?
Da. U Hrvatskoj se cijeni kompaktnost grupe, ali se sposobnosti pojedinaca cijeni više nego u Njemačkoj. Čak bih rekao da u Njemačkoj vlada određena skepsa po tom pitanju, nitko se ne bi trebao izdvajati iz grupe. A u Hrvatskoj se od svakog pojedinog igrača zapravo očekuje da strši iz grupe na svoj način. Tu se budi natjecateljski duh koji onda cijelu momčad vuče prema gore. U Njemačkoj se zna dogoditi obratno, da grupa takoreći prema dolje povuče pojedince koji strše.
Zbog čega? Je li to strah od riskantnih individualnih poteza, od gubitka lopte?
U Njemačkoj igračima se u pravilu kaže: nemoj uopće riskirati da se nađeš u situaciji da izgubiš loptu. A u Hrvatskoj nije problem da se nađeš pod pritiskom, to je sasvim normalno, rizik je sastavni dio igre, važno je samo da ne izgubiš loptu.
Kako ste se Vi uopće počeli baviti nogometom i taktičkim finesama?
Oduvijek se zanimam za nogomet, igrao sam nogomet, ali sam se taktikom počeo baviti s 18, 19 godina. Tada sam nakon mature imao tešku ozljedu koljena. Nisam mogao igrati i onda sam se kod kuće počeo intenzivnije baviti taktičkim finesama igre. Godinu-dvije nakon toga počeo sam i pisati o taktici, a 2011. smo utemeljili blog „Spielverlagerung.de".
Napisali ste knjigu o nogometnoj filozofiji Jürgena Kloppa, surađivali s Thomasom Tuchelom. A u Hajduk ste došli na poziv Marija Despotovića. On Vas je uočio upravo preko bloga, i tako ste postali prvi strani trener u povijesti Akademije. Za što ste konkretno bili zaduženi?
Za početak to su bile tipične zadaće koje imaju pomoćni treneri. Planiranje samih treninga, taktičko planiranje, a to je zapravo bilo ono zbog čega su me i doveli u Hajduk. Klasična pitanja od toga kako ćemo igrati, kako igra protivnik. U samoj Akademiji sam bio zadužen za organizaciju i strukturiranje izobrazbe mladih igrača svih uzrasta, za kreiranje modela treninga, odnosno za etabliranje filozofije igre koju želimo prakticirati na terenu.
Asimetrična organizacija
Jedna od stvari koje ste upravo Vi uveli u mlađe uzraste Hajduka bila je prava mala revolucija – radi se o takozvanoj asimetričnoj organizaciji igre? Što je to?
Jedna od najvažnijih tema u modernom nogometu je pitanje pozicioniranja, kako se igrači pozicioniraju, koji sustav igraju, gdje se nalaze na terenu. Jako puno momčadi prakticira 4-3-3, znači relativno statična formacija. Ja sam to htio organizirati malo dinamičnije. I mislim da ima nekih prednosti kada formacija nije totalno simetrična, znači kada to nije klasični 4-3-3 ili 4-4-2. To je sad postalo moderno, Italija je to prakticirala na prošlom prvenstvu Europe…
…a što znači asimetrično?
Pa evo objasnit ću na primjeru veznog reda. Asimetrično je kad srednji vezni igrači nisu u istoj liniji, lijevi vezni je nešto istureniji, a desni veznjak nešto pozadi. Ili u obrani recimo, kad jedan krilni branič ide više prema napadu, a njegov kolega s druge strane ostaje pozadi. U moje vrijeme u Hajduku mi smo imali puno igrača koji su zapravo igrali na među-pozicijama, između dvije pozicije. Tako jedan krilni branič nije bio sam branič, već i krilni napadač. A drugi je bio i krilni branič i stoper.
I kako su u Splitu reagirali na tu Vašu ideju?
Tjedan dana nakon što sam došao u Split, ja sam u klubu prezentirao tu ideju. Neki su treneri rekli da je to dobra ideja, Mario Despotović, tadašnji trener druge momčadi, je odmah rekao da mu se to sviđa i da ćemo to tako i napraviti. Odmah smo to počeli trenirati i u prvoj utakmici isprobali. Ako se dobro sjećam, već smo nakon prvih 20 minuta vodili 3:0. To je odlično funkcioniralo. I ono što me je posebno impresioniralo: kompletna Akademija je preuzela taj model u roku od dva tjedna. I tada sam shvatio da je Hajduk kao najveći hrvatski klub sjajno okruženje za razvoj, i mene kao trenera, ali i svih drugih, pa i načina na koji se igra što je moguće bolji nogomet.
Po čemu je za vas Hajduk najveći hrvatski klub? Dinamo je ipak osvojio puno više trofeja?
Hajduk je jednostavno Hajduk. To je klub kod kojeg imate osjećaj da je pravi nogometni klub. Hajduk je drugačiji. Teško mi je dati odgovor na to pitanje. To je osjećaj. Ja sam s Hajdukom obišao cijelu Dalmaciju, dobar dio Hrvatske. I znate, u koje god selo u Dalmaciji dođete, vidite veliki grb Hajduka. Na sjeveru Hrvatske nisam baš u svakom selu vidio Dinamov logo. Ta veza s navijačima, ili značenje Hajduka za Split i regiju, koji ni za trunku nije opao čak ni u kriznim, vremenima kad klub nije dobro stajao. Uostalom, broj osvojenih trofeja nije uvijek jedini kriterij za veličinu kluba.
S Martinom Rafeltom je razgovarao Srećko Matić.