Što se točno dogodilo te kobne nedjelje, da je Drago Gabrić na mokroj i skliskoj autocesti kod Biskog izletio u osam metara duboku provaliju u svom BMW X-6, s prijateljem Antom Đuzelom?
Drago je svoju priču ispričao u svom trenutnom domu u Krapinskim toplicama, gdje se oporavlja od teških ozljeda.
"Sjećam se samo dijelova, ali nikako cijele večeri. Znam samo da smo Ante i ja tog poslijepodneva u bolnici posjetili prijatelja Vrgoča, koji je doživio prometnu nesreću, i nakon toga zaputili se prema aerodromu kako bismo poslali njegove liječničke nalaze doktoru Paladinu u Zagreb. Nakon toga, negdje oko 18 sati, krenuli smo prema Imotskom kako bismo ondje popili sok i malo se odmorili i putem se dogodila nesreća. Nažalost, moj prijatelj Vrgoč je preminuo, a moja sljedeća sjećanja su iz bolničke sobe u Splitu", ispričao je Drago za Story te otkrio što je prvo pomislio kad su ga liječnici u KBC-u Split nakon desetak dana probudili iz inducirane kome.
"Prvo sam vidio zabrinuto i izobličeno lice moga oca. Sljedeće što sam percipirao jest da sam u bolničkoj sobi i pomislio sam da je to samo ružan san. Kako sam postajao svjestan situacije oko sebe, počeo me oblijevati hladan znoj, ali pošto sam imao vezane ruke još sam se više uplašio. Prvo sam pitao za majku, a potom panično pokušavao vidjeti što mi je s nogama i imam li ih uopće. Tražio sam da razgovaram s liječnikom jer me zanimalo jesam li kriv za išta. A sljedeća mi je molba bila da nazovu mog prijatelja Antu kako bih se uvjerio da je živ i dobro. Stalno sam roditeljima ponavljao da mi ništa ne prešućuju i lažu, a hvala Bogu, govorili su mi istinu, bez obzira što mi je bilo teško prihvatiti sve te šokantne vijesti", kaže Gabrić.
Oporavak ide sjajno. Nešto više od tri tjedna nakon nesreće, počeo je hodati, a dan u Krapinskim toplicama mu je isplaniran od jutra do mraka.
"Ujutro imam terapije s logopetkinjom i psihologom, a poslijepodne u prosjeku sat i pol vježbam s fizioterapeutkinjom. U četvrtak sam prvi put stao na svoje noge i osjećao sam se kao malo dijete koje uču prve korake. Primjećujem da se brzo umaram, ali svakim se danom trudim napraviti barem jedan korak više. Mislim da mi je najučinkovitiji dio dana šetnja s ocem oko samih toplica, kada razgovaramo, šalimo se, pa i ne primijetim, a već prođu dva sata u hodanju.", zaključio je Gabrić, koji bi se i nogometu mogao vratiti prije najoptimističnijih prognoza.
Drago otkriva kako ga je nakon nesreće najviše razočarao trener njegovog Ankaragücüa, gdje je na posudbi kao igrač Trabzonspora.
"Žao mi je što me moj trener iz Turske prvo pitao kada ću se vratiti treninzima. Mislim da u trenutku dok sam se još borio za život, to i nije bilo najprikladnije od njega. Tada sam doista osjećao kao da sam mu samo broj, a ne čovjek od krvi i mesa".
Vezani članci:
arti-201106070405006 arti-201105290306006 arti-201105260428006 arti-201105240317006
