Nazvali smo ga kako bi nam iskomentirao jučerašnje finale Europske lige između Eintracht Frankfurta i Glasgow Rangersa. No, priča nas je odvela u totalno drugom smjeru, onako spontano. Na kraju, uopće se i nismo dotaknuli teme. Nije ni bitno... Očito nam je takva bila sudbina, a možda je netko od odozgo na to utjecao. Tko će ga, više, znati nakon takvog jednog razgovora koji nas je dojmio, dirnuo, za vrijeme kojeg smo imali knedlu u grlu, zbog kojeg i, evo sad kad ga izbacujemo na papir, kad ga pišemo, u srcu nas steže...
Sve je počelo s popularnom kockom u Prečkom
Sve je, dakle, počelo s popularnom kockom, betonskim igralištem na kojem je Branko Strupar isklesao svoje nogometne snove, sanjao da će jednog dana igrati ozbiljan nogomet, biti profesionalac. Sanjao je Branko, naime, da će zaigrati u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi. Počelo je, dakle, tamo gdje je kao klinac drapao tenisice, igrao turnire, španao nogomet s vršnjacima i starijima...
Ono što je Branku bilo bitno je samo da se igra nogomet, da se sanja i, naravno, da se pobijeđuje. Za njega, za njih koji su tada španali fucu, kako se popularno kaže u zagrebačkom slengu, to je bilo više od igre. Za njih je to bilo finale. Svaka utakmica bila je kao finale...
"Uvijek samo haklali na kocki, bili smo osnovna škola i sanjali snove. Turniri na kocki su bili specifični. Bili su veliki, posjećeni i popularni. Ma, nisi mogao doći blizu terena kako je bilo sve puno ljudi. I dalje sam u Prečkom, tu gdje sam se rodio, odrastao. Ma, zdravlje me muči, koljeno, leđa, iako... Čak sam igrao prije tri godine na kocki, bio sam drugi u veteranskoj ligi, nekoj, na male... Maštalo se na kocki da, uvijek klinci maštaju. I mi smo imali naše snove, maštali o svemu. Uvijek smo se nadali, ali nije se svima ostvarilo ono što se željelo. Imaš pravo maštati, svatko na to ima pravo, nikome se snovi ne smiju rušiti. No, nekom se snovi ostvare, nekom ne. U mom slučaju da", kazao nam je u uvodu najemotivnijeg razgovora kojeg smo ikad vodili s Brankom Struparom, a potpisnik ovog teksta u nekoliko je navrata razgovarao s njim o nogometnim temama...
Kultno mjesto Brankove mladosti
"Ma kocka u Prečkom je kultno mjesto. Baš je, ono, kao kocka. Igra se na betonu. Pazite sad ovo, kad sam imao 18-19-20. godina, sve ono najbolje što je postojalo u Hrvatskoj igralo je na kocki. S parketa na beton. Uvijek su rado dolazilo na kocku u Prečko. Puno momčadi, španera, a bio sam opet doma. Specifično nešto. Naravno da je među dečkima koji su igrali na kocki bilo i ozbiljnih velikonogometnih prospekata, talenata... Ja sam volio veliki nogomet, ali sam isto još možda i više volio mali. I na tom malom nogometu naučio sam nogometne fore, koje sam kasnije mogao upotrijebiti, prenijeti u veliki nogomet. Uvijek je bilo dobrih španera".
Kocka u Prečkom ima posebnu važnost u životu Branka Strupara. Sad možda i više nego prije. Igrao je Branko veliki nogomet u Španskom igrom slučaja, preko ceste.
"Mi klinci smo išli u Teslu u školu. Odmah čim se završila nastava, čim je zvonilo, kraj nastave i mi na kocku španati ili na travi pokraj, svejedno. Tako da sam vam sve to ja izigrao, podrapao i travu i tenisice i beton, ma sve... Bilo je stvarno lijepih trenutaka. Sve su to lijepe uspomene. Svakog dana prolazim pokraj kocke tako da me uvijek malo štrcne, podsjeti na mladost, odrastanje. Lijepo je bilo. Jedino što... Tu su mi starci koji su mi nedavno umrli, oboje su otišli jedan za drugim. I to mi je sad ono, uvijek, ta kocka mi sad ima još veću emotivnu težinu, ma ne znam... Ne znam stvarno, tu sam odrastao, tu gdje sam odrastao, sve je to blizu kocke. Ma nema 300 metara do kocke, tako reći. Kad se dođe sad na onaj kružni tok kod shopping centra Prečko, desno se ide za kocku, a lijevo za moje starce kojih sad više nema. U mjesec dana su mi otišli oboje, tako da."
Tu nam se Branko Strupar otvorio. Glas mu je postao teži, uzdah dublji. Osjetila se težina, tuga, emocija. Osjeti se u njegovom glasu koliko mu je teško, koliko želi to izbaciti iz sebe, na kraju krajeva s nekim popričati. Otvoriti se, izjadati... Sve ono, ljudski, kako i dolikuje emotivcima. Očito se u ovom slučaju poigrala sudbina. Da je razgovor tako ispao, da je otišao u tom smjeru, pa i da se tako sve s njegovim roditeljima dogodilo. Da, baš sudbina, svima nam je negdje zapisano dokle smo i što smo. I u našem slučaju i u slučaju Brankovih roditelja koji su mu bili sve na svijetu...
"Tata je umro 14. prosinca, a majka 15. siječnja ove godine. Stari je na Sv. Nikolu navršio 83. Onda smo se razboljeli, dobili koronu, a on je bio srčani bolesnik i jednostavno srce mu nije izdržalo. Majka mi je, pak, imala Alzheimerovu bolest. Nije više mogla ni komunicirati, ali od toga dana kad sam joj rekao da tate više nema, da je tata umro, zvali su me iz doma i kazali da se promijenila. Nevjerojatno, ali promijenila se skroz, prestala jesti, nije više htjela jesti i otišla za tatom, točno mjesec dana nakon. Evo, sad kad ovako otvoreno pričamo, svakog dana dolazim ovdje u praznu kuću, pijem kavu sam. Inače sam svako jutro pio kavu sa starim, ali sad i dalje ne prekidam, samo što na kiosku, umjesto dvije kave, uzmema jednu. To mi je neki ritual, ne želim ga prekidati. To je bio naš ritual i takav će i ostati".
'Gledao sam majku u oči, hranio ju kao dijete kad sam joj rekao da je tata umro. Promijenila se nakon toga'
Kaže nam Branko, nakon što je zastao, duboko udahnuo, kao da ni sam nije svjestan onog što govori, što se dogodilo... Kao da ni sam nije svjestan da njegovih roditelja više nema...
"Stari vam je moj bio Zagorac, zdrav i to, mislim, imao je problema. Bio je malo predebeo, imao višak kila, ali onda ta korona i to. Ne znam, ma ono, bio nam je to veliki šok. A mama... Mama je bila bolesna, ali isto je i ona od toga dana kad sam joj rekao, a ja sam ju gledao u oči, ono, hranio sam ju kao malo dijete. Kad sam joj govorio, nije nikakvu reakciju pokazala. Najviše sam bio s njom. Ja i stari. I onda sam po prvi put došao u dom kod nje bez njega. Komunicirali smo očima, u biti, zagrljajem... Više nije znala jesti. Ali, bila je tu. I onda je i ona otišla za mojim tatom. Tako da smo imali dvije sahrane, strašno nešto".
Stao je na trenutak. Misli su ga očito odvele u prošlost. U takvim trenucima, samo ti slike, prizori dolaze u glavu. Prizori iz djetinjstva, slike roditelja... Kao da su opet tu. Kao da se smiju. Tako to, eto, nekako obično bude. Naša intepretacija nije samo intepretacija, nego autor ovih redaka, nažalost, govori iz osobnog iskustva. Baš ti, ono, nedostaju. Dođe ti da ih sad zagrliš, a ne možeš. Dođe i Branku Struparu. Nikad više za njega neće biti isto. Nikad za nikog više nije isto kad se ostane bez roditelja. Slika nema boju, hrana nema okus... Naravno da se s vremenom čovjek navikne živjeti bez svojih najmilijih, ali nikad više nije isto. I nikad neće ni biti. Vrijeme liječi sve? Pa, ne znamo baš da li liječi, prije te navikne na takav život, navikne te da se nosiš, živiš bez voljenih. U ovom slučaju, da ti roditelja, mame i tate, bake i djeda, cure ili dečka, supruga, sestre ili brata, svejedno, voljenih naposljetku, više nema...
'Bio sam vezan za roditelje'
"Kad sam odlazio u Belgiju, bio je to šok i za njih. Imao sam tada 24. Zašto nisam završio tad u Dinamu? Pa, valjda nisam bio dovoljno dobar. Znate, kod nas vam ima puno stručnjaka, i to velikih... Na tome neka ostane, neću ništa govoriti o tome više. Naravno a su mi roditelji bili tužni što moram napustiti grad, domovinu i zaputiti se sam u bijeli svijet, kako se ono kaže. Moja mama je bila izrazito crkvena žena. Subotu i nedjelju obavezno je bila u crkvi, ali i preko tjedna stalno je bila u crkvi i molila se za mene. To je bio njezin neki ritual. Bio sam povezan s oba roditelja, ali mama je nekako bila bap ekstra ljubav. Kad sam bio mali, bio sam joj maza. Naravno, bili su Engleskoj i Belgiji, tako, lijepe smo trenutke proveli zajedno, gdje god sam bio. Je*iga, to vam je tak", govori nam Branko Strupar i dodaje:
"Ma mene svaki čast nešto štrecne. Tu u Prečkom, kad god dođem, kad se šećem po kvartu i kad negdje idem, uvijek me vuće na ovu stranu. Jer, ja sam vam s tatom bio izrazito puno, posebno zbog korone. Zajedno smo išli kod mame, najčešće ja i on. Stalno smo bili zajedno. Kave, ručak, večera, stalno smo nešto rezali, cugali, zezali se... Tako da mi je to bio baš veliki šok. Još uvijek je, samo što sad više ne cendram, nego pijem kavu sam. I ta kava... Nije više ista. Pijem ju sam. Bez njega... Znali su svi, tu vam je blizu i kiosk, a ako je kiosk bio pokvaren, tu je i dućan, odmah 10 metara od ove kuće u kojoj sam sad. I u dućanu vam isto ima aparat za kavu.
Svako jutro, to su svi znali, uzimao sam dvije kave i šalice. Tata me je moj čekao sa žličicom. I tak... Nema više. Znam da je to neminovno, da u nekom zdravom, biološkom i ljudskom razvoju događaja roditelji moraju prije umrijeti, ali kad se dogodi, boli. Ma, boli i da su imali 150 godina. Opet boli. Ma da sam i mlađi, stariji, isti mi bio osjećaj. Nikad se to neće promijeniti. Onaj tko ima respekt prema svojim roditeljima... Ne znam, kad čitam netko digao ruku na roditelja, ili ga ubio, ma ne znam, to je za mene smak svijeta. Pa, malo malo pročitam da je netko udario, ubio majku, oca, meni je to bolesno i ne mogu shvatiti".
Slika kad je odlazio od roditelja kako bi ostvario svoje snove i postao profi nogometaš još mu je u glavi. Sad valjda više nego ikad...
'Bilo mi je koma bez roditelja u Belgiji, X puta sam pomišljao da se vratim'
"Teško im je bilo tada, teško sam se naviknuo na život bez njih. I meni i njima je bilo koma. Uf, što je tu isto bilo suza. X puta sam pomišljao da se vratim. Preko noći sam završio u Belgiji, nisam znao jezik, ništa, samo sam znao igrati nogomet. I ono, baš ima Boga. Kako se moja mama stalno molila za mene, stalno išla u crkvu, očito je ona kod dragog Boga nešto izvoljevala za mene, dogovorila, zavjetovala se... Nije bilo u početku komunikacije u klubu, dva - tri naša, ali na terenu ti moraš prezentirati. Moraš biti bolji od drugih. I onda, sve te uspjehe u Belgiji, dan danas mi taj moj kultni status koji imam tamo mi djeluje nevjerojatno. Ali, ja kažem ima Boga, baš ga ima. I velik je. Ma, valjda je to moja majka izmolila za mene."
Znala je Branku mama, kao i sve mame što govore, reći samo mi sine budi zdrav. Da, nevjerojatna je majčina ljubav za svoje dijete. Jedna posebna dimenzija. Teško opipljiva, (ne)shvatljiva, ponekad i neracionalna.
"Ne znam je li me majka ikad gledala kako igram. Nije ju nogomet zanimao, nije bila za to. Tata je. On je volio nogomet, gledao me od Španskog do utakmica u Belgiji i Engleskoj. Majka nije nikad, ne znam je li ikad bila na utakmici. Mogla je, ali nije htjela. Samo mi je govorila sinek, čuvaj se ti meni. Mama k'o mama. Samo da sam se njoj vratio doma zdrav", priča nam Branko Strupar.
Da, mame su zakon. Mame kad umru nedostaju jako, isto kao bilo tko ti je podario život, tko je davao sve za tebe, tko je živio zbog tebe. Često čovjek ne cijeni dovoljno to što ima u trenutku. Tek kad ostanemo bez voljene osobe, onda vidimo što nam je ta osoba značila u životu.
"Samo što je moja mama posljednje dvije godine bila u domu. Prije sam ju vozio svako jutro i dnevni boravak i svako jutro mene je ona pitala gdje me vodiš sine, gdje idemo? A svakog dana idemo na isto mjesto. Bio je jedan dom u Vrapču, dnevni boravak, sve teže je bilo majki, gubila se jako, taman je to bilo 2020., prije korone. U siječnju sam je odveo u dom, znam točno, na Tri kralja. Znači, 6. siječnja sam je odveo. Dobro se sjećam toga dana, morao sam je odvesti i ostaviti. Meni je tada srce puklo. Tada mi je u domu rečeno, nemojte se sad pojaviti tjedan dana. Isuse Bože.. Umro sam kad sam ju ostavio. Nitko to ne zna. I onda žena koja je bila jaka u dvije godine se prepolovi, baš je polako odlazila. Zbog bolesti smo očekivali da će ona prva otići, međutim kad je stari umro, šok. Ona ništa nije pokazivala oko tate, da me razumijela da ga više nema, jednostavno je ta moja informacija o tati, njeno saznanje da je tata umro, otišla do mozga. Kažu mi upravo to ljudi iz doma koji imaju iskustva. Vele mi 'Branko, to ti je čudno, ali samo su me drugi dan zvali iz doma i pitali jesam li majci kazao za tatu. Ja kažem jesam. Gledao sam ju u oči dok sam ju hranio, u trenutku sam joj to rekao za tatu, samo su mi na to kazali promijenila se. Nije htjela ništa. Čitav život radila je u Krašu, stalno smo jeli nešto slatko, ni to više nije htjela. Očito je kazala da ide sa mojim tatom, za njim. I otišla je."
'Umrla je nakon tate. Često ih oboje sanjam. A ta kava... Kava bez tate nije viša ista'
Ima tih stvari, da. Osoba od tuge jednostavno umre...
"Ma od tuge ljudi umiru da, ima tih slučajeva. Ovo je bilo specifično, zato što smo s njom provodili vrijeme. Malo se maziš s njom, ne možeš razgovarati, ne može ona, nije mogla više ni pričati. Smijali smo se. Kad sam joj to rekao za tatu, promijenila se i nakon toga umrla. Stalno ih sanjam, X puta već od kad su umrli."
Inače, smatra se da, kad voljeni pokojnik dođe u san, da je to blagoslov za tu osobu koja ju je sanjala. Ali, samo ako pokojnik sam dođe u san, ne i kad se nasilu potencira sanjanje o nečem. Pokojnici se ne diraju... I uvijek se dogodi nakon toga nešto lijepo, najčešće taj isti dan.
"Baš sam neki dan opet sanjao majku. Da, uvijek mi je lijepo kad ih sanjam. Naravno, ujutro sam tužan, ali pod dojmom sam. Oni su tu samnom, znam ja to. Najgore mi je što smo svi tada imali koronu i ja sam tatu uveo u Hitnu pomoć. Tata mi je bio izrazito težak, 140 kg... Jedva smo ga dofurali. Kisik mu je bio jako pao, morao je ići u bolnicu. Uveo sam ga, pomogao mu ubaciti ga u Hitnu pomoć, nisam ga više nakon toga vidio. Nisam imao prilike niti posjetiti ga, jer sam nakon toga onda bio u izolaciji. Majku sam vidio zadnji, kazali su mi da bi mogla svaki čas umrijeti. Samo je disala, nije se mogla micati ni ništa. Ja sam bio s njom i onda je drugi dan umrla. Umrla je u Domu.
Znam da me sad moji s neba gledaju i da su samnom. A ta moja kava... Ona je sad tužna. Ali, to je neki moj mir. U istoj kući. Samo što, nema njih. Ostavio sam kuću sestri, ona živi gore, sve sam joj ostavio, samo da ne prodaje tu kuću. Tu mi je i nećakinja i tako. Ma, tu sam odrastao. To su uspomene, emocije... Znate kako je meni bilo prvih dana kad sam skretao, nema nikog u kući, uvijek sam plakao. I kad sam došao u dućan na kavu. Opet mi je došlo ono, samo jednu ću kavu, ne više dvije. Od danas, samo ću uzimati jednu kavu. Ništa više nije isto, ali živjet se dalje mora", zaključio je Branko Strupar.
