Krenimo od navijača. U Splitu je svima jasno na koji način Torcida protestira... Svojim mnogobrojnim dolascima na stadion i navijanjem oni su odlučili dati podršku klubu za koji žive (tako kažu). Loši rezultati, manjak kvalitete, očajna financijska situacija… sve su to stvari koje su motivirale dalmatinski dišpet i probudile navijačke strasti svih žitelja Splita, dalmatinske županije i cijele južne Hrvatske, piše Mario Stanić u nojvoj kolumni na portalu igralište.hr.
Neizmjerna ljubav prema bilima je, eto, prerasla u respektabilan pokret spašavanja kluba od strane navijača.Torcida je izabrala taj put, izabrala je smjer koji pomaže igračima i novoj upravi. Iz perspektive navijača Dinama može se zaključiti da je već duže vrijeme južina u glavama navijača Hajduka. Bad Blue Boysi i izbirljiva zagrebačka publika imaju drugu taktiku ili metodu podrške svom klubu. Oni ne dolaze na stadion jer se ne slazu s načinom funkcioniranja kluba. Oni ne dolaze jer imaju valjda milijun i jedan razlog.
Njima je zapravo puna kapa svega. Siti su mijenjanja imena svoga kluba, dosta im je individualnog jahanja po njihovoj svetinji, godinama se već bore za transparentnost (što god ova riječ značila), umorni su čak i od osvojenih titula u HNL-u, gluhi su na igre na sreću, milijun kuna njima ništa ne znači!
Izgleda kao da je izbirljiva zagrebačka publika zapravo pala ničice. Iscrpljena u maratonskoj borbi je postala i frigidna... Ništa je više ne može uzbuditi, jedino im se još dlake i kosa dižu na spomen Dinama. Čak i manekenke viđam sve rjeđe, i one polako posustaju.
Liga prvaka je postala mamac samo za one izgubljene okorjele navijačke slučajeve i sve nas VIP-ovce. Jedino je loža uvijek puna nas snobova koji ne propustimo priliku zameziti na poluvremenu! Pune lože i prazne tribine stvaraju sliku kakvu je teško zamisliti i opisati, prazne betonske konstrukcije izgledaju poput neke nemani koja će svakog časa progutati sve što joj se nađe na putu. Maksimirski ambijent izgleda baš poput neistražene svemirske crne rupe koja opasno prijeti.
Na travnjaku igrači, prepušteni sami sebi, pokušavaju pružiti dostojanstveni otpor. Trude se, ali im baš i ne ide... Pokušavaju, ali stalno kasne i odjednom shvaćam - nije lako igrati ligu prvaka u gostima! Zapravo mislim da igrači Dinama imaju problema sa orijentacijom. Ne snalaze se najbolje u prostoru, njima nije jasno kako to da nisu otišli na put, a igraju u gostima. Kakav je to ždrijeb Lige prvaka kada oni nemaju pravo biti domaćini! Možda bi trebalo uputiti otvoreno pismo UEFA-i ili FIFA-i da se očituju u svezi glede gostovanja...
Ne znam, stvarno ne znam što dalje da pišem. Pogled u budućnost hrvatskih klubova je obojen teškom depresivnom bojom koja se teško skida. Kada naša dva najtrofejnija kluba žive na rubu neizvjesnosti, možete li zamisliti kako je kod drugih?!
Jedna strana ima navijače i skoro ništa više, druga strana ima likvidnost i skoro ništa više. Tko je u prednosti, zaključite sami. Ja predlažem nešto novo, ja bih spasio što se spasiti da. Od ova naša dva najveća kluba ja bih ujedinjenjem napravio jedan!
Cijelu kolumnu možete pročitati OVDJE.
