Sav jad i bijeda hrvatskog društva nepogrešivo ispliva na površinu svaki put kad se prljavo rublje iznese pred oči Europe ili svijeta. Tako je bilo i s ovom Vladom na odlasku: dok se kod kuće vodio pravi medijski rat oko dokazivanja (ne)kompetentnosti pojedinih njenih članova, (ne)opravdavanja radikalizacije političkog diskurza te (ne)primjerenosti izjava i djela onih koji su zauzeli vlast, mnogi su strani mediji bez imalo sustezanja nazvali stvari pravim imenom. Koliko god to možda pokušavali skriti, ugled zemlje je drastično pao na međunarodnoj sceni.
Ista je stvar i s nogometom. Kad je Dinamo prošle sezone igrao Ligu prvaka s Arsenalom, Bayernom i Olympiakosom, najutjecajniji mediji u tim zemljama nisu propustili priliku upoznati svoju publiku s likom i djelom Zdravka Mamića, kao i s općenitim stanjem u hrvatskom nogometu: ono što su pisali bilo je prilično žešće od stvari koje se mogu pročitati u velikom dijelu domaćih medija. U Njemačkoj su 'Tatu', primjerice, nogometni mjesečnik 11 Freunde (naklada 85.000), kao i Der Spiegel, Frankfurter Allgemeine Zeitung i televizija ARD, nazvali 'karcinomom hrvatskog nogometa'. U Engleskoj su se iščuđavali na činjenicu da je čovjek koji je sezonu počeo iz zatvora i koji je pod vrlo ozbiljnim optužbama još uvijek na čelu kluba, kao i nacionalnog nogometnog saveza.
Hrvatska kao Gotham City
I svaki put kad hrvatski nogomet izađe iz svog prirodnog močvarnog staništa i privuče pozornost međunarodne javnosti, izvanjska percepcija otkriva posvemašnji kulturološki šok. Uoči Dinamove domaće utakmice s Arsenalom, ručao sam s povećim odredom engleskih reportera koji su stigli dan-dva ranije i usput pokupili nekoliko činjenica o zagrebačkom gradonačelniku, stanju u domaćim medijima i u nogometu.
"Geez, nisam imao pojma", rekao je Guardianov David Hytner.
"Mi doživljavamo Hrvatsku preko fenomenalnih igrača poput Modrića i Rakitića, turistički fantastične obale i lijepog glavnog grada punog cool ljudi. Ali ispod svega toga je… Gotham City."
Najgori i najštetniji je onaj mentalni sklop koji govori o tome da su nas huligani 'osramotili pred Europom'. Zar doista? To je na partijskoj liniji onog stava HNS-a i politike da 'sve je super i sve je za pet' sve dok ne dođe kazna za ustaševanje na tribinama pred očima i ušima državnog vrha, a poslije toga se naknadno osuđuju 'svi totalitarizmi'; na tragu hajke koju je nogometni savez poveo protiv onih koji 'cinkaju' Hrvatsku – jer nešto nije problem samo po sebi, problem je samo ako iscuri izvan zemlje.
Problem je kad sramota dospije 'van'
Već godinama se sramotimo sami pred sobom – dopuštanjem da nam nogomet vode oni koji ga vode, sramotnim medijima koji ih u tome prešutno ili aktivno podržavaju te izvrgavanjem ruglu ili ignoriranjem onih koji traže čišće odnose, više transparentnosti i demokracije. Ali sve to nije problem sve dok ne dospije 'van', gdje vrijede neka druga pravila.
Ne zaboravimo jednu činjenicu koja se kod nas gotovo nikad ne potencira: UEFA (ili FIFA) ne kažnjava navijače niti Hrvatsku: ona kažnjava Hrvatski nogometni savez na osnovu onoga što su hrvatski navijači napravili, ali i – ovo treba posebno naglasiti – onoga što je HNS napravio da to spriječi. A prijašnje akcije saveza, od spomenute hajke na aktiviste do izbora Joea Šimunića za Čačićeva asistenta – čime se praktično ne samo amnestira njegova uloga u širenju ekstremno nacionalističkih, fašističkih i diskriminatornih poruka, nego ga se za to i nagrađuje – nikako ne idu Hrvatskoj u prilog.
'Slučaj Saint Etienne' ponovno je naglasio razliku u percepciji između zakržljalih i trulih domaćih medija te standarda koji vrijede 'vani'. Dok je u domovini potaknuta histerija i hajka na huligane koji 'ne vole Hrvatsku', opisujući njihov čin kao 'udar na svetinje', izjednačujući izgrednike s 'patološkim sklopom istovjetnim četničkim teroristima', implicirajući – pa čak i sasvim konkretno – podršku određenih političkih opcija, vani su se mediji mahom držali činjenica te pokušavali objasniti kontekst i uzroke.
Galerija
Nije dovoljno samo tako 'misliti'
Jer sasvim je logično pitanje – zašto? Zašto bi navijači prekinuli utakmicu u situaciji kad njihova momčad vodi, pa se zatim i međusobno potukli? Domaće objašnjenje uglavnom se svodi na to da su ti ljudi teroristi koji ne vole Hrvatsku i pod utjecajem su određenih (para)političkih skupina, među ostalim i one koja ne postoji već gotovo 90 godina (ORJUNA).
Takva bizarna retorika možda može funkcionirati u pomaknutoj stvarnosti domaće političko-medijske scene, na koju ju je, iz strateških razloga, uveo Tomislav Karamarko i njegovi saveznici dalje na desnom ideološkom krilu, ali u inozemnim medijima ne drži vodu. Zato što, ako kažete da je tomu tako, onda se očekuje da ponudite barem nekakve indikatore – ako već ne i dokaze – koji tome govore u prilog. Ne možete samo reći 'jer ja tako mislim'.
Za 'istinu' nema mjesta u stranim medijima
A kakvim indikatorom ili dokazom se možete poslužiti u tvrdnji da su izgrednici zapravo antihrvatski teroristi? Takvo što jednostavno ne postoji – zato nije čudo da se ova verzija 'istine' nije imala šanse probiti u strane medije i sve je ostalo samo na izbornikovim izjavama koje, pomalo neodređeno, idu u tom smjeru.
Galerija
The Guardian, The Times, Die Zeit, 11 Freunde i mnogi drugi donijeli su priče koje incident stavljaju u kontekst borbe protiv korupcije i kriminala u hrvatskom nogometu. Gabriele Marcotti, jedan od najutjecajnijih svjetskih nogometnih novinara na ESPN-u, je jako dobro objasnio pozadinu slučaja. Članak na The Guardianu pročitalo je 600.000 ljudi. Čak je i Piara Powar, izvršni direktor FARE-a (mreže organizacije koja UEFA-i podnosi izvještaje o ponašanju navijača, na temelju kojih se donose disciplinske odluke), Net.hr-u rekao kako je jasno 'da djelovanje ovih ljudi ima jasan cilj – a to je micanje Šukera i Mamića iz hrvatskog nogometa'. Jesu li svi oni 'orjunaši' koji opravdavaju 'teroriste'?
Nijednu od histeričnih verzija domaćih medija nije prenio nitko. Barem nitko od iole ozbiljnijih stranih medija.
Već i to samo po sebi dovoljno govori.
