Živimo u trenutku opuštanja; govorim o tendencijama vremena. Čak i prije nevjerojatnog uspjeha reprezentacije na Svjetskom prvenstvu Rusiji, i patriotskog zanosa koji ga je pratio (najjasnije sublimiranog u vidu onih par karnevalskih dana kada su Zagreb i ostali gradovi iscurili na ulice ne bi li dočekali reprezentativce) rečeno nam je, sa svih strana, da prestanemo sa pretjeranim razmišljanjem i kritiziranjem, da se opustimo i uživamo. A onda se dogodila Rusija. Ali upravo sada, kada je okus euforije još u zraku, pomiješan sa dimom petardi i isparenim pivom, imamo dužnost biti budni, kritični i zahtijevati više od hrvatskog nogometa. No, krenimo ispočetka.
Hrvatska, na prepunom Lužnjikiju
Prije svega, riječ je bila o povijesnoj utakmici. Kada je Hrvatska, na prepunom Lužnjikiju, ispod krika i bijesa 80 tisuća francuskih i hrvatskih navijača, igrala finale Svjetskog prvenstva, u svakom smislu te riječi moglo se govoriti o - povijesti. Prijašnji najveći uspjeh hrvatskog reprezentativnog nogometa bilo je polufinale, protiv iste reprezentacije, na Svjetskom prvenstvu 1998. Nakon što su u produžecima pobijedili Englesku, odabranici Zlatka Dalića su, doslovno, stvorili povijest.
Četiri 'povijesne' utakmice
I to nije mala stvar, jer pridjevi poput "povijesno", "nezamislivo" ili "spektakularno" se u medijskom prostoru koji okružuje reprezentaciju pojavljuju (pre)često. Toliko često, ruku na srce, da, poput padajuće valute, gube svaku vrijednost. Ukoliko je vjerovati Dragi Ćosiću ili Jošku Jeličiću, svaka nokaut utakmica Hrvatske na velikim natjecanjima je – povijesna.
Pa je tako Turska 2008. bila povijesna, isto kao i Portugal 2016., a da ne govorimo o tome kako su Vatreni, ni krivi ni dužni, u Rusiji odigrali čak četiri povijesne utakmice – protiv Danske, Rusije, Engleske i Francuske. Povijest je svedena na poštapalicu i upakirana u putujući cirkus koji hini zainteresiranost za hrvatski nogomet jednom svake dvije godine, ovisno o plasmanu na velikim natjecanjima. Ali, i tu ne treba oklijevati, rezultat u Rusiji jest povijesan i o njemu će se pisati i govoriti godinama.
Je li riječ o zalogu za budućnost?
Neki će napisati da je riječ o zalogu za budućnost – čudu koje se desilo ne bi li oslobodilo potencijale državnog sporta, a ukoliko je on kadar doći do finala Svjetskog prvenstva uz očigledan manjak jasnog plana, nepostojeću infrastrukturu i neobuzdanu korupciju, gdje će mu biti kraj kada se napravi rez, reforma, kada se konačno, da iskoristimo tu mitologiziranu sintagmu, isuši močvara?
Drugi će prstom uperiti u povijesne knjige i reći da je sličan uspjeh 1998. doveo samo do još veće korupcije – da se reprezentacija nakon toga nije plasirala na Euro 2000., a da je prva pobjeda u nokaut fazi SP-a od 1998. bila prije manje od mjesec dana. Drugim riječima, imamo povijesni presedan za ovakvu situaciju, ali se sa njenim rezultatima nemamo prava hvaliti.
16.07.2018., Zagreb - Docek Vatrenih na sredisnjem gradskom trgu. Hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2018. u Rusiji. Marko Perkovic Thompson, Luka Modric Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Ispod slojeva euforije - ostaju činjenice
Međutim, kada odmotamo priču do kraja, ostaju nam činjenice. Ispod slojeva medijske euforije, ispod Instagram slika euforičnih reprezentativaca i još euforičnijih navijača. Ispod priča o Modrićevoj Zlatnoj lopti i dosadnih liberalnih refrena o Thompsonu koji svojim pseudo-fašizmom, eto, kvari veliki doček. Ispod Jeličićevog šovinizma i osnovnog nepoznavanja nogometne historije od strane Antona Samovojske, koji na nacionalnoj televiziji lupeta kako je Mađarska 1954. igrala 'obrnutu piramidu' u 2-3-5 formaciji, ostaje nam reprezentacija čiji je kapetan optužen zbog lažnog iskaza.
Ostaje nam Savez čiji je prvi čovjek u dubokim vezama sa nepravomoćno osuđenim bjeguncem, ostaje nam pantomima od lige, prazni stadioni i još jedan nepravomočno osuđeni dužnosnik Saveza, koji tu funkciju i dalje nosi. Imamo reprezentaciju za koju tvrdokorni navijači kažu da bi si "radije odsjekli ruke nego navijali za nju", imamo duboku sistemsku, ukorijenjenu korupciju. Imamo vjerojatno jedine viceprvake u povijesti nogometa protiv kojih jedan dio navijačke populacije aktivno navija, simbolički okupljene oko Twitter hashtaga #sveizgubilidabogda. To su, naravno, samo činjenice, ali glavno pitanje je – što to sve znači?
'Nogomet je identitet, osjećaj pripadanja'
Nogomet je, kao i svaka igra, samo djelomično o pravilima – o oblicima i konstitutivnim djelovima koji ga čine onim što je. On je osjećaj pripadanja, on je identitet. Upravo zato tisuće Argentinaca ili Peruanaca koji žive na ispod-prosječnim plaćama skupljaju posljednji novac da prelete pola zemaljske kugle ne bi li gledali 11 igrača kako napucava loptu.
Drugim riječima, ljudi se povezuju sa nogometom, on postaje dio njihovog identiteta, ili, riječima pokojnog Bobbyja Robsona: "Nogometni klub nisu zgrade ili direktori. To nisu TV ugovori, klauzule, marketinški odjeli i VIP lože. To je buka, strast, osjećaj pripadnosti, ponos prema svom gradu. To je mali dječak koji se penje po stadionu prvi put i zaljubljuje se."
'Kako kvantificirati ljubav prema ideji?'
Međutim, kako kvantificirati nečiju ljubavi prema ideji? Kako natjerati nekoga da se zaljubi? Suštinski problem, nažalost, bez naklapanja u rukavicama, upravo je to – kako je moguće da jedna nezanemariva količina hrvatskih nogometnih zaljubljenika ne može uživati u reprezentaciji koja je došla do finala Svjetskog prvenstva?
Upravo tu leži najtragičniji aspekt imaginarija koji prati nogometnu reprezentaciju već godinama – ona se, iz ovih ili onih, poznatih ili manje poznatih razloga, toliko udaljila od određenog dijela navijača da čak niti ovakav uspjeh to nije uspio zaliječiti. Ukoliko je nogomet osjećaj pripadnosti, a je, onda niti tri titule prvaka svijeta neće približiti reprezentaciju ljudima koji se s njom već neko vrijeme ne identificiraju. A tko ima pravo monopolizirati osjećaj prema jednoj nogometnoj momčadi, makar je riječ i o nacionalnoj vrsti?
11.07.2018., Zagreb - Zbog polufinalne utakmice svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska - Engleska brojni gradjani nose prepoznatljive kockice. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL
Disidenti su diskreditirani kao 'izdajice' ili 'orjunaši'
Naravno, hrvatski nacionalistički projekt će i ovaj uspjeh kooptirati u svoju ciničnu logiku dogmatizma, pokušavajući diskreditirati sve disidentske glasove kao "izdajice" ili "orjunaše".
Kako je moguće ne biti ponosan na reprezentaciju koja je osvojila srebro na Svjetskom prvenstvu, pitat će se. Kako je moguće da niste sa strane stavili sve one rezervacije oko kriminala i korupcije i zdušno navijali za Vatrene dok su redom, u dramatičnim scenarijima, padale Argentina, Danska, Rusija i Engleska? Pred takvim agresivnim sudom čuvara nacionalnog bića pokleknuti će i najglasniji glasovi otpora i borbe.
'Nešto je jako trulo u hrvatskom nogometu'
Međutim, istina je da je upravo sada moment kada treba pucati iz svih topova, kada treba biti zahtjevan i ne posustati pred euforijom. Jer prema čemu ćemo biti najoštriji ako ne prema onomu od čega očekujemo najviše? Upravo ovakvi momenti – momenti kolektivne euforije, kada se glasovi koji ne potvrđuju status quo utope u moru histeričnih kritika i optužbi, predstavljaju točke kada je potrebno dići glas, stvoriti kritičku udaljenost.
A, nemojmo se zavaravati, nešto je jako trulo u hrvatskom nogometu i šest pobjeda na Mundijalu to neće preko noći izliječiti. U istim onim foteljama zadovoljno trljaju šakama ljudi koji su zaslužni da je uspjeh u Rusiji čudo, a ne realnost, čiji će bankovni računi nakon finala u Moskvi samo još više porasti. Isti procesi i problemi koji su doveli do istinske tragedije hrvatskog sporta – da najveći uspjeh reprezentacije nije bio slavljen od apsolutno svih – prijete i budućnosti hrvatskog nogometa. Jer, najlakše je biti pozitivan, zaboraviti sve poteškoće i izazove, u trenucima najvećeg trijumfa.
Zaslužili smo bolju reprezentaciju
Uostalom, ukoliko smo svjedočili veličanstvenom uspjehu koji je ujedinio naciju i stvorio uvjete za korijenite, strukturalne promjene u hrvatskom nogometu, zašto se tijekom euforije nije smio čuti nitko tko nije bezrezervno navijao za Vatrene u Rusiji? Dogmatizam i slijepo domoljublje po svojoj naravi isključuju auto-refleksiju, kritički odmak i propitivanje. A bez njih, nažalost, ne možemo očekivati da će se išta promijeniti.
Upravo zato, kada skinete kockasti klobuk, prestanete mahati zastavom po Preradovićevom, kada se, nakon par dana, euforija slegne i emocije smire – tražite više od ovog Saveza i ove reprezentacije. Zaslužili smo to.
