"To je nogomet", poručuje nam Davor Šuker, ako nismo razumjeli što se posljednjih mjeseci zbiva oko Luke Modrića i njegova opjevanog, mada još neostvarenog, prelaska iz Tottenhama u madridski Real, nesklon platiti za nj onoliko milijuna funti koliko traže Londončani. To je nogomet? Pa jasno da jest, nogomet je utoliko i kladioničarska mafija ili huliganski rasizam, no ipak bismo od netom inauguriranog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza očekivali kakav sadržajniji osvrt na konkretnu situaciju. Dobro, sad, baš i ne ako je Šuker taj, primijetit će dežurni cinici, koliko god da bila riječ o nekadašnjem vrhunskom golgeteru, među ostalim i napadaču Reala.
Hrvatski reprezentativac Modrić, dakle, glavni je lik u drugoj sezoni unosne medijske sapunice o bijegu iz sjevernog Londona, s puno više opisa nego, primjerice, u filmskom spašavanju Stevea McQueena s Vražjeg otoka u Francuskoj Gvajani. Ali s ponešto manje esencije, dijelom zbog toga što nam istinski sadržaj ove nogometne drame uopće nije prezentiran. A napetost i dalje raste – samo nebo je granica – pa svakog jutra imamo neodoljiv utisak da će mali 'bjondo', evo, konačno osvanuti u izbaviteljskom zagrljaju Joséa Mourinha.
Naredni rok tako je zakazan baš za ponedjeljak, 20. kolovoza, a dan prije, inače, odigrano je prvo kolo novog ciklusa Prve španjolske nogometne lige, bez Luke Modrića, i bio je to pravi mali antiklimaks u ovoj našoj priči. Dok se svejednako nadamo da će pravda trijumfirati već iza prvog sljedećeg ugla, pogledajmo kako javno mnijenje u zadanom kontekstu prepariraju ostali naši vrli opinion makeri, uz citiranog Davora Šukera.
Tomislav Židak, kolumnist Jutarnjeg lista, recimo, jedan je od svakako najutjecajnijih nogometnih komentatora u Hrvatskoj. Pretprošle subote, 11. kolovoza, napisao je za Daniela Levyja, suvlasnika i predsjednika Tottenhama, da je "vrlo osvetoljubiv čovjek" i da se "iživljava na najboljem hrvatskom nogometašu". Spram potonjeg je Židak bio prilično obazriv, tek mu usputno zamjerivši na jalovoj taktici upornog durenja. A svega tjedan potom, naime, prije nekoliko dana, dodat će kako je Modrić "iz nekih sebičnih razloga sebi utuvio u glavu da mora igrati u Real Madridu" i kako je dao "svoju neospornu darovitost u ruke profitu i pohlepi".
Više je nego očito: živci već popuštaju i najiskusnijima, premda se u međuvremenu nije dogodilo baš ništa, ili možda upravo zbog toga. U prvom spomenutom tekstu, pak, naš sportski kroničar prozvao je i Davora Šukera te Igora Štimca, novog selektora reprezentacije, da "ne bi smjeli sjediti prekriženih ruku". Nego "pod hitno otići u London i pokušati razgovarati s predsjednikom Tottenhama", jer je "u pitanju interes hrvatskog nogometa". I dok je Šuker zatim na gornji način uznastojao, matematički rečeno, nepoznanicom objasniti drugu nepoznanicu, Štimac je prvo izjavio da od susreta ne bi bilo nikakve "fajde", jer sve zavisi o Levyjevoj poslovnoj procjeni.
A onda se, koji dan kasnije, i sam okomio na njega. Uznosit kao neprijeporna moralna vertikala, podsjetio je javnost da je gazda Tottenhama lani obećao bivšem treneru kluba Harryju Redknappu da će Modrića pustiti u Real, ako Madrid pokaže zanimanje, i pridodao da se obećanja moraju ispunjavati. Nije otišao u London da to skreše Danielu Levyju u lice, ali mu je odaslao poruku u domaćim i stranim medijima. Štimcu je tako sve jasno, ali radije mulja. Židak uviđa čas jedan dio slike, čas drugi ili treći, a nikad svu odjednom. Šuker ne shvaća ništa, no to ga ne priječi da mudruje.
A sam – štoviše, usamljeni – Luka Modrić, što on misli o svemu tome? Ono što nam je poznato, jest njegovo evidentno uvjerenje da ga Tottenham mora pustiti u Real. Odbio je veću plaću negoli bi dobio u Madridu, odbio je s prva i ljetne pripreme u Londonu, e da bi tek nakon prve obilnije novčane kazne pristao barem formalno trčkarati po opustjelom White Hart Laneu, što nazivaju individualnim treningom. S druge strane, Luka u pravedničkom gnjevu naoko zaboravlja da je Tottenham za njega svojedobno iskrcao 16 milijuna funti, čime je platio i pravo da određuje njegovu vrijednost ubuduće. Riječ je faktički o vlasništvu, pa se Modrić uslijed pripadajućih odnosa s razlogom osjeća kao roba na licitaciji. Ali zar mu nikad nije palo na um da svi ti vrtoglavi iznosi možda uopće nisu ekonomski realni?
Kao i njegova plaća od više milijuna eura godišnje, enormne zarade viđenijih protagonista u nogometu – eksponencijalno rastuće kroz posljednjih par desetljeća – proizvod su megalomanski napuhnute sportske industrije, kao i drugih sličnih, financiranih iz opustošenih privreda te kreditiranih do globalnog pucanja financijskog balona. Nije samo uboge hrvatske klubove zadesio bankrot, isti prijeti mnogim svjetskim nogometnim adresama. Kako dvotjednik Zarez prenosi u tematu Nogomet i neoliberalizam, objavljenom uoči nedavnog Europskog prvenstva, u tom je smislu ugrožen i Real.
Izvjesna španjolska banka, Realov kreditor, tako je pri zaduživanju kod jedne druge, veće banke, za hipoteku istaknula Cristiana Ronalda. A taj portugalski nogometaš, čijim se tupavnim izjavama počesto rugaju, međutim, ipak je već prilikom svog dolaska iz Manchester Uniteda shvatio što biva s čovjekom kad postane roba, premda bio urnebesno, rekordno nagrađen. Njegov zalet prema željenom Madridu također se otezao unedogled, pa mu se u jednom trenu omakla primjedba da je igrač u modernom nogometu najobičniji – rob.
Ali muke klubova u dugovima i banaka u nenaplativosti, a zbog preplaćenosti i menadžera, i nogometaša, i sponzora, u konačnici trpe oni slojevi društva koji su u međuvremenu odgurnuti s kao nikad ranije skupih tribina, dok se javnim novcem saniraju banke. S takvim odnosom šutke se usuglasio praktično svaki profesionalni igrač. S njima i Modrić, osim što on to, kao i većina drugih, još uporno previđa. Uz tri već opisana modela reakcije na dramu, imamo tako i njegov, četvrti: Luki je Modriću jasan tek dio vlastitog mu udesa, onaj u kojem on ne snosi nikakvu odgovornost.
Pohlepa o kojoj dozlaboga neosviješteno piše Židak, naime, ionako je bila ugrađena u sistem, dok Modrića u ovom sapunanju navode posve drugi, natjecateljski motivi. U protivnom, složio bi se s većom plaćom u Londonu, nego što nudi Real. Ali neodrživost sistema koji se u stvari bazira na pohlepi, u nogometu i općenito, ne žulja nikog od pobrojanih. Oni radije prijetvorno moraliziraju, lamentiraju, kalkuliraju. Tu spada i malograđansko posezanje za argumentima nacionalne dobrobiti, bilo svjesno ili ne. Jer nije nacija, pomoćni konstrukt rane buržoazije, ono što strada pred superiornošću privatnog vlasništva nad klubom, nego je to socijalni interes društva u cijelosti. Likovi u ovoj priči, međutim, nisu angažirani na gradnji demokratski organizirane nogometne i šire zajednice; oni zastupaju prvenstveno svoj profit.
I to je, zapravo, taj nogomet. Igra u kojoj suštinski već odavno ne pobjeđuju bolji ili sretniji. Pobjednik je uzurpatorski kapital, sve ostalo je bezočna podvala.