Slutili smo je takvu i željeli pravu Hrvatsku. Barem ovdje, daleko od nje...
Osjećaj da je dobar dio jedne divne generacije otplesao svoj posljednji ples gorak je i proganja...
Bez ritma, konfuzna i prazna, naša je momčad prosvirala šansu da se ostvari na nogometnom nebu. U zemlji sambe opraštali smo se uz otužni sentiš. Razbili su nas poluigrači koji čine dobru momčad. Nogomet je kolektivna igra i dobra škvadra obično pobijedi masu dobrih igrača koji nisu team. To se vidjelo već u prvom poluvremenu da bi se potvrdilo u našem potpunom otuđenju iz drugih 45, piše legendarni kapetan u kolumni za Sportske novosti.
Bez snage, bez ideje i konačno bez discipline, naši su igrači iščekivali posljednji zvižduk crnoga čovjeka. Tek su pred sam kraj u ponekoj 'ego roli' branili nogometnu čast i podsjetili na svoju talentiranost. Talentiranost koja ih je gurnula u ovaj predivni sport od kada su bili djeca…
Po +40 i po -20, kroz godine nadanja, strpljenja i muke, dok glodali su teški nogometni kruh, naši su dojučerašnji (i sutrašnji) heroji iščekivali ovakve trenutke i utakmice, ovakve pozornice.
Pletikosa, Srna, Olić, Eduardo..., igrači su koje nećemo pamtiti po njihovoj zadnjoj 'najvećoj' tekmi... To ne zaslužuju. Oni su nas zadužili sjajnim nogometom i još boljim ponašanjem kroz sve ove godine. Nije lako rastati se sa snovima na ovakav način. Znam koliko su strepili, koliko iščekivali veliku priču s najvećeg turnira. Tepat će im usputnjaci da je nogomet samo igra, da su svejedno izborili World Cup i da nije kraj svijeta.
Naslušao sam se tih frazetina i podilaženja nakon polufinala ‘98. Nikoga nisam minimalno doživio, ništa ne može ublažiti razočaranje sobom. Za njih je Brazil zadnji čin jednoga predivnoga filma koji će zauvijek ostati najbolji dio ovdašnjeg im vremena. Vremena pravoga nogometa.
//cdn.playwire.com/bolt/js/embed.min.js
Moj prijatelj mi je to ponavljao još davnih dana.
I ne sluteći koliko je bio u pravu...
Neki će drugi imati još barem jednu šansu. Jasno, ne svi. Uz neke nove klince bit će Modrić i Rakitić, Mandžo i Čarli, kao što su uz njih bivali Plete i Darijo, Ola i Dudu. Bit ćemo i mi. Kao uvijek, u sličnom raspoloženju i shvatljivom transu. Do zadnje, vjerujući da se bronca može ponoviti...
Mučno je, ali utakmicu moramo prožvakati. Promišljeno, elaborirano iskustvo zna postati znanje.
Odluka da se igra 4-3-3 sustav bila je logična, ali raspored i izbor igrača bili su potpuno pogrešni. Šokantno je kada tri igrača promijene poziciju. Odluka da Modrić igra poludesno, a Rakitićplaya, loše je iščitavanje toka igre. Vrsaljko na lijevom beku, a Pranjić u vezi još je jedna nelogičnost. Pogotovo protiv meksičkoga 3-5-2 sustava koji moraš napasti preko bokova. Kovačeva želja bila je da Rakitić brzo mijenja strane igre, a Modrić i Pranjić svojom hitrinom iznenade meksičke veznjake. U ovoj utakmici to je bilo nemoguće. Evo i zašto: da bi Rakitić vodio igru, treba mu dosta vremena i prostora. Da bi ga se dovelo u tu poziciju, neophodan je brzi protok lopte u zadnjoj liniji i vješto odigravanje na playmakera. To je nemoguće postići s Vrsaljkom i Lovrenom koji nemaju lakoću kontrole i brzu predaju lopte. Da bi se pak stvorilo prostor iza njihova dva prednja vezna, neophodna je brza promjena igre. To se nije moglo dogoditi s umornim Olićem koji je ušao u krilo Mandžukiću i s Vrsaljkom koji kada igra lijevo nema timing za suradnju i sve mu je čudno. Tako barem djeluje. Lako je zaključiti da ako nemaš jednu stranu, ne možeš ni mijenjati igru ni zavagati protivnika. Posljedično ni stvoriti nužne slobodne prostore. Tako zacementirani bili smo predvidivi i spori.
Cijelu kolumnu možete pročitato OVDJE.
