Ardian Kozniku dobro je poznavao Tončija Gabrića. Posebno su se upoznali u vateranima Hrvatske, ali ne samo na sportskom polju, nego i u privatnom životu. Svaki put kad bi došao u Split na odmor vidio se obavezno s Tončijem. Tepali si dragi ovo, dragi ono, pričali o svemu, evocirali uspomene iz karijere. Iako nisu zajedno igrali u Hajduku, sudbina ih je spojila jer su se takva dva pitoma karaktera morala naći. Kako ide ona pjesma - duše su se srele.
Jedan period proveli su zajedno i u reprezentaciji Hrvatske. Jako je Ardiana pogodila vijest o smrti legendarnog golmana. Dobre vijesti čuju se daleko, loše još dalje. Ova je odjeknula i do Kuvajta, gdje Ardian Kozniku radi kao trener.
"Šokiralo me, odrezalo i nogama. Strašno me pogodila vijest o smrti našeg Tončija Gabrića. On je bio čovik ipo, ljudina, kralj, dobrica, 'lav', kralj, sve u jednom. Duša od čovjeka, radišan, ne vidiš ga, ali ostavi trag. Proizveo je dosta vratara Hajduka. Apsolutna legenda Hajduka, kao takav je došao i do reprezentacije Hrvatske. Godinama je razvijao golmane u Hajduku. Tako mlad otići, strašno. Ne mogu, ma ne ide mi u glavu da našeg Tončija više nema, da ga više nikad neću vidjeti", počinje svoju priču o Tončiju Gabriću za Net.hr Ardian Kozniku.
"Sad sam ga vidio na slici zadnji put s veteranima iz Viteza. Ima njegovih slika za povijest, za vječnost, kakav je i bio. On je bio veseljak. Njegova slika od jučer kad sam doznao stalno mi je pred očima. Ne ide mi iz glave, stalno mislim o njemu. Čovjek ne može vjerovati. Eh, što ti je život. Sućut obitelji, suprugi, djeci, prijateljima, čitavoj nogometnoj zajednici i Hajduka i onoj Hrvatske, sućut i vama novinarima koji ste ga pratili, koji ste ga znali. Napustio nas je veliki čovjek i sportaš, uzor mladima", priča nam Ardian Kozniku i nastavlja u jednom dahu:
"Puno smo pričali on i ja. Jesam živio van, nismo provodili 24 sata zajedno, ali smo se dobro poznavali. Imao sam tu čast znati tako velikog čovjeka. Teško mi je, jako mi je teško, ali najgore je njegovim bližnjima, sinu Dragi, kćerki, suprugu, obitelji, prijateljima koji su s njim bili 24 sata. Ne pitam i ne zanima me što se dogodilo, je li bio bolestan, što je uzrok tome. Našeg Tončija nema više i sad kad vam to govorim, ma ne, ne mogu ni izustiti, ne ide mi u glavu."
Teško je Ardianu, prije 6 mjeseci mu je umrla majka, još tamo kad je bio rat i kad je igrao u Hajduku napustio ga je otac, praznina je ostala u njegovu životu. Bila je to 1993. na 1994., Nova godina. Tada je ostao bez oca, a samo dan prije su se čuli. Teško se bilo probiti iz zemlje koja je bila pod okupacijom, u kojoj je bijesnio rat. Sad nažalost nema oba roditelja. Majka i otac su nešto najsvetije, obitelj je svetinja. Kad netko umre u obitelji nastane nenadoknadiva praznina. I kad dođeš na grob voljenoj osobi, tek onda shvatiš da voljenog više nema. Voljeni nikad ne umiru, to sigurno...
"Zauvijek ćemo pamtiti Tončija Gabrića, njegovo naslijeđe, ne samo ono nogometno, golmansko, nego i ljudsko - veliko je. Dragi Bog očito uzima najbolje".
O Tončijevoj ljubavi prema Hrvatskoj Ardian je kazao:
"Volio je Hrvatsku, bio je domoljub, ostao u državi kad je bio rat, branio za svoju zemlju, za Hajduk, nastupio u onoj utakmici, prvoj i povijesnoj utakmici Hrvatske, onom ogledu u Zagrebu protiv Sjedinjenih Američkih Država. Vjerujte mi, prihvatiti poziv za jednu takvu utakmicu u to vrijeme nije bilo lako, to nije radio svatko. Nikad nije izbjegavao pozive za reprezentaciju, uvijek se odazivao pozivima. Slika njega u dresu Hrvatske te 1990. govori više od tisuću riječi. Obožavao je Hrvatsku, nikad mu napamet nije bilo otići živjeti negdje drugdje. Odazivao se i humanitarnim utakmicama i to smatram domoljubljem. Igrao je i živio za okolinu, za grad Split, za Hajduk, za svoju domovinu. Djecu je obožavao, kako svoju, tako i tuđu, jer je bio jako dobrog karaktera. Odazivao se humanitarkama i za djecu i za prijatelje. Mogao bi ovako do sutra o njemu. Čudo čovjek, nikad više netko poput njega, našeg Tončija", zaključio je Ardian Kozniku.
POGLEDAJTE VIDEO: Tonči Gabrić je bio ljudina, veliki domoljub i hajdukovac.
