Negdje u ljeto 2005. godine, na turneji mlade nogometne reprezentacije Hrvatske, koju je tada vodio Slaven Bilić sa svojim pomoćnikom Aljošom Asanovićem, kombi je vozio nekoliko hrvatskih reprezentativaca u izlazak u Chicago.
Vozač je bio Phill Lisnich, dijete hrvatskih iseljenika, sjajan momak koji se sam potrudio organizirati turneju mlade reprezentacije u Chicagu i Torontu. Bio je razočaran što je mlada reprezentacija došla bez svojih perjanica– Nike Kranjčara i Eduarda da Silve.
"Dolazimo nekompletni, tu smo nemoćni, ali zato je s nama Luka Modrić. On će biti velik igrač", objašnjavao je Bilić prije turneje u telefonskom razgovoru s Lisnichem pokušavajući barem malo odagnati nezadovoljstvo hrvatskih iseljenika koji su na turneji očekivali punu postavu.
Kako bilo, turneja je bila uspješno organizirana, a jedan igrač osvojio je srca tamošnje publike, mahom hrvatskih iseljenika, koji su s puno ljubavi i pažnje ugostili nekompletnu hrvatsku reprezentaciju. Luka Modrić igrao je tada sjajno po američkom kontinentu, a mnogi su se pitali tko je taj mali iz zaprešićkog Intera?
Slobodno vrijeme koristilo se za izlazak u grad. Phill Lisnich vodio je igrače u izlazak i tako je jednom prigodom u kombiju s početka priče bio i Luka Modrić, koji je htio malo pogledati čikaške znamenitosti. S njim su bila dvojica novinara i još dvojica igrača. I tako, upali Phill kombi i krene, a mali Luka u šali, a tko zna možda je mislio i ozbiljno, kaže:
"Phille, budi pažljiv, pa voziš u autu dvadesetak milijuna eura!"
Eto, prošlo je nekoliko godina, a cijena Luke Modrića je dvostruko veća. Real je morao Tottenhamu isplatiti više od 40 milijuna eura za transfer, a Luka Modrić će biti plaćen više nego Prosinečki, Jarni i Šuker zajedno.
Lukin put do zvijezda bio je sve samo ne idealan. I trnovit, i mučan, i težak, a opet toliko jednostavan i pošten, pa se ne može reći da to nije zaslužio. Njegova priča je poznata i opjevana. Obitelj je morala usred ratnog vihora napustiti svoj dom, zaseok Modrići nedaleko od Obrovca. Ubijen mu je i djed Luka, po kojem je današnja zvijezda Reala dobila ime. Otac Stjepan morao je odvesti obitelj na sigurno, a i sam je kasnije krenuo na prvu liniju bojišnice. Obitelj Modrić živjela je tako godinama po hotelima koji su bili pretvoreni u prave izbjegličke centre.
Dječak Luka igrao je nogomet, u hotelu, ispred hotela, a kad je završio u Nogometnom klubu Zadar, u pomlatku je brigu o njemu preuzeo nepoznati trener Tomislav Bašić.
Iako su ga zbog niskog rasta mnogi smatrali neperspektivnim, Bašić nije gubio ni nadu ni energiju. Nije ju izgubio ni kad je stigla 'cipela' iz Hajduka. U splitskom klubu grubo su odbrusili nakon probe na Poljudu:
"Slabašan je, ne želimo ga!"
E to je bio najveći promašaj u procjenama u cijeloj povijesti hrvatskog nogometa! Nije bilo druge nego put Zagreba, u Dinamo, bilo je to 2000. godine. Ni tu nije bilo lako, često podcjenjivan i slabo procijenjen nije bio u prvom planu. Morao se dokazati opet negdje drugdje, ispalo je da će to biti u Mostaru, u bosanskohercegovačkom prvoligašu Zrinskom. Proslavljeni nogometaš i Dinama i Hajduka Stjepan Deverić sjajno je procijenio Lukin potencijal, forsirao ga je u Mostaru, Luka je postao miljenik navijača, a na kraju sezone proglašen i najboljim igračem lige.
Povratka u Dinamo ipak nije bilo, makar je bio Dinamov igrač. Opet se morao 'kaliti', baš poput čelika, u tadašnjem zaprešićkom Inkeru. Igrao je sjajno Luka u klubu iz predgrađa, dobio i poziv za mladu reprezentaciju, a novine su sve češće počele pisati o igraču koji nema poštovanja prema nikome.
Podvaljivao je lopte, asistirao, zabijao, driblao, a ubrzo je i u mladoj reprezentaciji dobio glavnu ulogu. Tek 2005. godine Modrić je osvanuo u Dinamu, trener je bio Josip Kuže. Tri godine igranja, i to sjajnog, u Dinamu, usput i odlične partije u inozemstvu Modrića su promovirale u najskupljeg hrvatskog igrača. Za nešto više od 20 milijuna eura Modrić je iz Dinama transferiran u Tottenham Hotspur, bilo je to 2008. Modrić je u londonskom klubu uživao dobar status, klub je bio bolje pozicioniran na ljestvici Premiershipa nego prijašnjih godina, igrao je i europska natjecanja, no ipak nije mogao ugroziti nedodirljive Manchester United i Chelsea.
U međuvremenu, s Modrićem su u Tottenhamu bili i Ćorluka, Kranjčar i Pletikosa. Svi su zajedno nastupali i za reprezentaciju, no svi su prije njega napustili Tottenham. Luka je to isto želio, napose kada je lani dobio poziv od Chelseaja. Pošto-poto je želio otići, osjetiti slast trijumfa, no bogati Tottenham mogao je izdržati silne ponude i licitacije iz drugog dijela Londona. Modrić je bio toliko razočaran da je pristupio nekoj vrsti štrajka, pokušavajući tako napraviti pritisak na predsjednika Tottenhama Daniela Levyja da konačno odobri transfer. Nije uspio.
Koliko je uporan, ali zacijelo i uvjeren u svoje sposobnosti, istoj metodi pristupio je i nedavno kada su zapeli pregovori Tottenhama i Reala. Ti njegovi postupci nisu naišli na plodno tlo u javnosti, no ako ćemo pravo – transfer je uspio i Luka Modrić je postao igrač madridskog Reala. Dakle, dosegao je u poslu kojim se bavi – vrh vrhova.
Stoga, prisjetivši se zgode iz kombija u Chicagu, dojma smo da je Luka oduvijek imao samopouzdanja i vjere u sebe, pa i onda kada je 'štrajkao' u Tottenhamu, kada je morao čuvati noge od otvorenih prijeloma po bosanskohercegovačkim stadionima, pa i onda kada je u kombiju sjedio s par novinara...
Što su tada pomislili novinari u njegovom društvu? Ruku na srce, njegova opaska činila nam se glupom šalom. No, to, izgleda, uopće nije bila šala, nego Lukino razmišljanje koje ga niti jednog trenutka teške karijere nije napuštalo. Tko od malih nogometaša ne sanja da će jednog dana zaigrati za Real? Takvog nema. Luka Modrić je ostvario svoje snove, moramo to reći, makar zvučalo patetično.
