Yo VIP, let's kick it. Tim riječima počinje 'Ice Ice Baby', hit bijelog repera Vanille Icea objavljen prije više od četvrt stoljeća, koji je s vremenom stekla status klasika. Mnogi su ga se sjetili jučer kad je Island, zemlja leda, u osmini finala Europskog prvenstva pobijedio i izbacio Englesku.
Guðmundur Benediktsson, televizijski komentator koji je preko noći postao internacionalno poznat po svom skvičanju nakon pobjedonosnog islandskog gola Austriji, bivši je nogometaš. Iza njega je za tamošnje pojmove ozbiljna karijera, tijekom koje se povremeno okušao i u inozemstvu. U doba kad je 'Ice Ice Baby' bio radijski hit, kao tinejdžer se otisnuo u belgijski Germinal Ekeren i ondje u tri godine upisao četiri prvenstvena nastupa. Pet godina kasnije, maleni Geel plasirao se prvi (i zadnji) put u svojoj povijesti u elitni rang te ga pozvao da se vrati u Belgiju: avantura je trajala samo jednu sezonu, tijekom koje je odigrao 15 utakmica i zabio četiri gola.
Hladni Islanđani obožavaju divljanje
Ostatak karijere je Gummi Ben, kako ga na Islandu svi zovu, proveo u domaćim klubovima, a 10 puta je igrao i za reprezentaciju: godine 1994. zabio je pobjedonosni gol (1-0) u prijateljskoj utakmici protiv Ujedinjenih Arapskih Emirata, a dvije godine kasnije i protiv Cipra (2-1). Prije sedam godina objesio je kopačke o klin i dohvatio se mikrofona.
U novoj ulozi najbolje ga opisuje još jedan Vanillin citat:
"To the extreme I rock a mic like a vandal"; svojim prijenosima pristupa s divljom strašću, a 'hladni' Islanđani to obožavaju, čini se.
Usporedno s poslom TV-komentatora, do prije koji dan je držao i poziciju pomoćnika trenera u KR Reykjaviku, najvećem i najtrofejnijem nacionalnom klubu. Međutim, klubu je krenulo jako loše u prvenstvu – tamošnja liga ne prekida se ni zbog Eura, jer vremenski uvjeti za nogomet optimalni su samo od svibnja do početka listopada – i otpustio je trenera (svojevremeno igrao za Genk i Stoke City), a s njim i Gummija. To se dogodilo uoči islandskog ogleda s Engleskom u Nici.
Obiteljske veze
E, ali sad pazite ovo. Gummijev sin Albert Guðmundsson, koji je dan nakon debija reprezentacije na nekom velikom natjecanju (odnosno, remija s Portugalom 1-1) proslavio svoj 19. rođendan, igrač je nizozemskog prvaka PSV-a – dosad je igrao samo za mladu momčad – te U21 reprezentativac Islanda. Albertova mama – i Gummijeva žena – je Kristbjörg Ingadóttir, također bivša nogometna reprezentativka. Njen otac – Albertov djed, a Gummijev punac – je Ingi Björn Albertsson, koji je do prije četiri godine držao rekord s najviše postignutih golova u islandskom prvenstvu. Naravno, i on je bio reprezentativac.
Ali ni to nije sve.
Ingijev otac – Kristbjörgin djed, Albertov pradjed i otac Gummijeva punca – legendarni je Albert Guðmundsson (dakle, zvao se isto kao i Gummijev i Kristbjörgin sin, a Ingijev unuk), prvi islandski profesionalni nogometaš ikada, koji je krajem 1940-ih igrao za AC Milan. Kasnije je bio predsjednik Islandskog nogometnog saveza, zastupnik u parlamentu, ministar financija, ministar industrije i veleposlanik u Francuskoj.
Ova priča neodoljivo podsjeća na srednjovjekovne vikinške sage, ali i aktualni islandski reprezentativci mogu se pohvaliti obiteljskim vezama u nogometu i drugim sportovima, a nekoliko njih poznati su i po drugim stvarima mimo svoje primarne karijere.
Eiður Guðjohnsen debitirao je za reprezentaciju prije 20 godina ušavši s klupe umjesto vlastitog oca; njegov sin igra u podmlatku Barcelone. Otac Birkira Bjarnasona također je bio nogometni reprezentativac, kao i brat Kolbeinna Sigþórssona. Aron Gunarsson, onaj upečatljivi bradonja čije je ubacivanje iz auta dovelo do izjednačujućeg gola protiv Engleske – onaj s kojim je Cristiano Ronaldo odbio razmijeniti dres, pa su suigrači skupili pare i kupili mu ga – ima brata Arnora, koji je jedan od najboljih islandskih rukometaša. Golman Hannes Þór Halldórsson je u slobodno vrijeme filmski redatelj – između ostalog, režirao je video islandske pjesme za Euroviziju 2012.
Planski razvoj nogometa
Island ima oko 330.000 stanovnika i procjenjuje se da se trenutačno barem desetina populacije nalazi u Francuskoj, gdje prati reprezentaciju. Kako je ovaj izolirani otok, s kojim potkraj listopada prestaju prometovati i putnički brodovi iz Europe te postaje dostupan samo avionom, postao tako dobar u nogometu?
Tijekom onih šest-sedam hladnih mjeseci u godini nije bilo moguće pošteno trenirati niti igrati, što je oduvijek kočilo razvoj sportova na otvorenom. No, nacionalni je savez zacrtao plan: umjesto megalomanskih projekata poput izgradnje nacionalnog stadiona, napravio je sedam zatvorenih i potpuno opremljenih nogometnih igrališta s popratnim sadržajima, u kojima se nesmetano može trenirati cijele godine; diljem zemlje napravio je i više vanjskih igrališta manjih dimenzija s umjetnom travom, podnim grijanjem i reflektorskom rasvjetom (što je osobito važno u doba kad dan jako kratko traje ili ga uopće nema). Danas i djeca u mnogim malim ribarskim selima uz obalu, poput onoga u kojemu je odrastao Ragnar Sigurðsson, strijelac protiv Engleske, imaju igralište koje mogu koristiti gotovo cijele godine.
Osim toga, savez je posebni naglasak stavio na edukaciju trenera i danas djeca već u najranijoj dobi dobiju školovanog stručnjaka da ih vodi. Aktualna generacija bila je prva koja u svom razvoju imala koristi od novoizgrađenih objekata i poboljšanih uvjeta. Kad je uočeno da se stvari razvijaju u pravom smjeru i da je stasala momčad koja napokon može nešto napraviti na internacionalnoj sceni, za izbornika je angažiran dokazani švedski majstor Lars Lagerbäck.
O svemu tome pričali su mi 2013. islandski novinari uoči dvoboja njihove i hrvatske reprezentacije u doigravanju za Svjetsko prvenstvo u Brazilu. Jedan od njih bio je i Gummi Ben. Bio je ludo optimističan i potpuno uvjeren da Island prolazi nakon 0-0 u Reykjaviku. Zvao me na pivo u Domagoj uoči maksimirskog uzvrata, ali obojica smo imali druge stvari za obaviti i mimoišli smo se.
Možemo li naučiti na njihovom primjeru?
Dan nakon utakmice i izvikivanja „Za dom – spremni“ s tribina predvođenih Josipom Šimunićem, poslao mi je poruku. Ništa mu nije bilo jasno. „Čujem da su Hrvati skandirali neki fašistički slogan. Zašto? Je li vas Island nečime uvrijedio?“
Bilo je to jedno od onih pitanja na koje ne može odgovoriti bez podugačkog uvoda u nacionalnu patologiju i mislim da ni nakon objašnjenja nije shvatio o čemu se radilo. Jedno od onih pitanja nakon kojih možete osjećati samo stid, jer preteško je objasniti zašto vaši sunarodnjaci i nakon pobjede nad autsajderom domoljublje shvaćaju kao luzersku kvislinšku dreku iz Drugog svjetskog rata s kojom suparnik nema baš nikakve veze.
Island je danas u četvrtfinalu Eura i ni od koga još nije izgubio – i to onako zapravo ni od koga, ne onako kao što hrvatski izbornik računa samo u 90 minuta. Na kraju utakmice njegovi reprezentativci odlaze pozdraviti navijače i sinkronizirano s njima plješću. Je li moguće da i od malog Islanda imamo nešto za naučiti u nogometu? Strategija razvoja na dobrobit svih, vrhunski trener, zajedništvo i pozitiva među igračima i navijačima?
“All right stop, collaborate and listen”, rekao bi stari dobri Vanilla.
