Eric The Eel Moussambani
Sjećate li se legendarnog plivača iz Ekvatorijalne Gvineje koji se umalo 'utopio' na Olimpijskim igrama u Sydneyu? Hrabri Eric je na OI upao zahvaljujući wildcardu za zemlje koje nemaju dovoljno pravih uvjeta za treniranje.
Za nastup je počeo trenirati osam mjeseci prije OI i to u hotelskom bazenu, a onaj olimpijski je prvi put vidio kad je došao u Sidney. Nastupio je u utrci na 100 metara slobodno, no pred sam kraj utrke je od iznemoglosti umalo zaplivao i prsno. Njegov rezultat 1:52.72 bio je gori čak i od svjetskog rekorda na 200 slobodno.
Priča o hrabrom Ericu gotovo je postala jača od one o velikanu Ianu Thorpeu. Eric se može pohvaliti činjenicom da je postavio nacionalni rekord svoje zemlje, u kojoj je danas trener plivačke reprezentacije.
Eddie The Eagle Edwards
Simpatični Eddie, punim imenom Michael Edwards, postao je prava zvijezda na Zimskim olimpijskim igrama u kanadskom Calgaryju 1988. Ne zbog svojih rezultata koliko zbog izvedbe. Bio je spustaš, no prebacio se na skijaške skokove kako bi smanjio troškove i povećao šanse za odlazak na OI.
Svaki Britančev skok bio je na rubu pada, a svaki doskok je bio ravan pobjedi. Na kraju je ipak 'preživio'.
Košarkaška reprezentacija Iraka
Na OI u Londonu 1948. godine ova je družina odigrala i izgubila svih šest utakmica. Momci su u skupini ukupno zabili 113 koševa, a primili 545, no nekim čudom su se probili u drugi krug natjecanja, u kojem ih je pobijedila Italija s 49 koševa razlike.
Abdul Baser Wasiqi
Jedini afganistanski sportaš na OI u Atlanti 'nepravedno' se upisao u knjigu najgorih rekorda jer je cijeli maraton istrčao s ozljedom prepone koju je zaradio prije početka utrke. Nažalost, nije nagrađen za iznimnu upornost, nego je u olimpijskim knjigama upisano da je na cilj stigao 111., i to u trenutku kad su radnici pripremali stadion za ceremoniju zatvaranja.
Shizo Kanakuri
Ovaj Japanac je 'luđi' maratonac i od prethodnog Wasiqija. Tijekom utrke 1912. godine se zbog neočekivane vrućine u Stockholmu zamalo onesvijestio, te je skrenuo s trase i utrčao u vrt obitelji koja je uživala u lijepom vremenu uz roštilj.
Domaćini su ga dočekali vrlo srdačno, te su ga pozvali da im se pridruži, što je on i prihvatio. Nakon što se najeo i malo odmorio, shvatio je da više nema smisla ganjati konkurente, a kad mu je u glavu došlo da je osramotio svoju zemlju, u tajnosti je pobjegao iz Švedske. Lokalne vlasti ga nisu mogle pronaći, pa su ga proglasile nestalom osobom.
Pedeset godina kasnije istraživački novinar ga je pronašao u Japanu. Predavao je zemljopis u školi i nije ni znao da u Švedskoj uživa kultni status. Nekoliko godina kasnije švedska televizija mu je ponudila priliku da odradi maraton do kraja, pa se vratio u Stockholm i završio utrku s vremenom 54 godine, osam mjeseci, šest dana, pet sati i 20,379 sekundi.
"Bilo je to jako dugo putovanje. U međuvremenu sam se oženio, dobio šestero djece i desetero unučadi", izjavio je Kanakuri.
Jamajačka bob-reprezentacija
Na Zimskim olimpijskim igrama u Calgaryju 1988. nastupilo je i nekoliko egzotičnih zemalja, a najslavnija je bila bob-ekipa koja nije imala svoj bob, pa su joj ga posuđivale druge reprezentacije.
Po toj je priči kasnije nastao film Cool Runnings, koji će uvijek podsjećati na ovu hrabru ekipu koja se upustila u avanturu života.
Petero Okotai
Još jedan plivač koji je iz krivih razloga postao glavna priča OI u Pekingu. Nije imao gdje trenirati, pa mu je u pomoć uskočio jedan hotel, ali uz jedan hendikep – morao ga je dijeliti s gostima. Nakon što je završio posljednji na utrci 100 metara prsno, kratko je izjavio: "Nadam se da nisam Eric The Eel." (legenda s početka priče op.a.)
Stany Ngangola
Okotaijevu sudbinu u Kini je doživio i plivač iz Konga. Na utrci 50 metara slobodnim stilom bio je posljednji (97.). Kad su ga novinari upitali što misli o slavnom plivaču Michaelu Phelpsu, upitao ih je je li on bio novinar.