Nekadašnji kapetan Vatrenih i Dinama Zvonimir Boban trebao bi službeno u utorak dobiti novu ulogu u UEFA-i. Dužnost je to koju nitko prije nije obnašao, a praktički će biti desna ruka predsjednika Čeferina.
U potrazi za informacijama o njegovom novom angažmanu, u bespućima interneta mogle su se naći i još neke zanimljivosti. na primjer, profil na Twitteru Old School Panini objavio je zanimljivu fotografiju na kojoj se nalaze Zvonimir Boban i Dejan Savičević, apsolutni nogometni velikani. Fotografija je nastala još u JNA, kad su obojica bili 18-godišnjaci.
Neraskidiva veza
Boban i Savićević su od 1992. do 1998. godine bili suigrači u Milanu, osvojili su skupa tri naslova prvaka Italije, Ligu prvaka, Superkup Europe, ali njihovo poznanstvo traje od sredine 80-ih, kada je Dinamo dobio Budućnost na Maksimiru golom Bobana.
“Deju sam upoznao prvi put nakon utakmice Dinamo – Budućnost, sredinom osamdesetih. Maksimir je bio prepun. Četrdeset tisuća u slikama nekog drugog vremena. Moja prva u prvoj kao ostvarenje plavih snova i obiteljskih nadanja. Utakmica je bila teška, tvrda i s malo nogometa. Pobijedili smo 1:0 – centaršut Marka Mlinarića za moju nezrelu glavu. Uz pobjedu i saznanje da su snovi u mojoj ruci, ta mi je utakmica poklonila nogometnog genijalca i velikog prijatelja. I velikog prvaka. Kada je sudac odsvirao kraj, crnogorski se lijeno dovukao do mene i šeretski izustio: “Bravo, mali. Pogodi te”. Uz osmijeh i čvrst stisak ruke. Ironija i on bili su u velikoj ljubavi. Na neki svoj način, sam Dejan bio je ironija. I kontradikcija”, ispričao je jednom prilikom Boban.
Pričao je i o njihovim zajedničkim danima u vojsci:
"Tada sam sreo vojnika Savićevića, koji je bio sve – samo ne vojnik. Otkopčana plava bluza ispala iz hlača, kapa za pasom, čačkalica u ustima… I divlje, žarne djetinjaste oči. Već oklošaren k’o džomba. U buntu i boemi. Prije pozdrava dobacio je “spremiše i tebe, mali”. Nasmijali smo se i poslije treninga zapalili na ručak. Sprijateljili smo se i drugovali. Poštovali i dijelili. Sve. I dinare kojih nije bilo, i noći kojih je bilo i previše. Mučio ga je neki ludi major, ali je bilo jasno da je puno više on mučio majora. Stege, uniforme i pripreme mrzio je kao nitko. Trenere, blago rečeno – volio nije. Ali, volio je loptu. Više i drugačije od svega. U odmaku i indolenciji. U nekoj neprikladnoj otkačenosti i anakronizmu. Starinski. U najdivnijoj animalesknoj nogometnoj ekspresiji. Nogomet uzvišen kao poezija, NOGOMET – psihodeličan i uličarski. A on, ČOVJEK Savićević – običan do bola. I prijatelj do kraja. Frajer do kraja! Dok smo se svi pretvarali u nešto što nismo bili, izluđeni mladošću i navodnom veličinom, Dejo je bio – kakav je bio. I nikad ga nije ‘uzelo’. Ni prebacilo. Sve to je imalo šarma i neke neželjene karizme. Privlačnost i veličine”, prisjetio se Boban.
