Da 20. lipnja 2009. godine sudbina nije umiješala prste u život najboljeg hrvatskog bacača koplja Edija Ponoša , on bi danas bio sportaš koji se priprema za Olimpijske igre u Londonu, a sada se bori za egzistenciju.
Tog kobnog dana Edi je nastradao u teškoj prometnoj nesreći. Pao je s motocikla i teško ozlijedio glavu. Nakon što su mu liječnici jedva spasili život, uslijedila je duga i mukotrpna rehabilitacija, ali i prerani prekid sportske karijere.
Danas Edi živi zaboravljen od svih, a on i majka preživljavaju s majčinom mirovinom od 2.200 kuna i 350 kuna socijalne pomoći koje primaju za njegovu invalidnost. Diploma Pravnog fakulteta u Splitu i dalje mu visi mu na zidu, no od nje nema nikakve koristi, jer nikad nije radio u struci. Tri godine volontirao je kao vježbenik na Općinskom sudu u Splitu, slao molbe, pokušavao, tražio, kucao na vrata mnogima, no bez uspjeha. Danas je bez posla i redovitih primanja, a jedina mu je nada sudski spor u kojem će tražiti naknadu za teške tjelesne ozljede.
"Stradao sam na motoru pod još nerazjašnjenim okolnostima, premda je obavljen očevid i postoje svjedoci. Naletio sam na otvoreni šaht na cesti, izgubio kontrolu nad motorom i pao. Glavom sam udario u prometni znak, koji je bio postavljen preblizu kolniku. Srećom, nosio sam kacigu. Da nisam, danas ne bih bio živ", kaže za sportski tjednik Max Ponoš, koji će tužiti Hrvatske autoceste, te dodaje:
"Nažalost, po zakonu moram čekati završetak liječenja i tek nakon toga mogu pokrenuti tužbu za naknadu štete. A moje liječenje potrajat će još dugo. Liječnici prvo nisu vjerovali ni da ću preživjeti, a kamoli da ću ponovno hodati. Dva tjedna bio sam u komi, potom još mjesec i pol na intenzivnoj njezi u splitskoj bolnici, četiri mjeseca na rehabilitaciji u Krapinskim toplicama, a u Splitske toplice idem i danas. Četiri mjeseca bio sam u kolicima, prošao tri operacije, a još dvije će biti potrebne da se vratim koliko-toliko normalnom životu. Netko za to mora odgovarati. Netko mora odgovarati za to što je šaht bio otvoren i zato što je prometni znak bio postavljen preblizu kolniku. Netko mora odgovarati za to što sam danas stopostotni invalid", tvrdi Ponoš, koji i danas vuče lijevu nogu dok hoda.
Više od svih rana i ožiljaka, više od iznenadnog prekida karijere vrhunskog sportaša, Edija boli maćehinski odnos čelnih ljudi splitskog sporta, Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora.
"Osim pomoći čelnika mog kluba ASK-a i mog jedinog trenera u karijeri Ivana Veštića, koji mi je pomogao da dobijem naknadu za terapiju koju obavljam kod fizioterapeuta Mirka Milića, svi drugi su me zaboravili. Osjećam se ponižen i zaboravljen. Od svih i svakoga, pogotovo Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora. Bio sam vrhunski sportaš, kategoriziran u HOO od 1990. do nesreće. Jedini uz Blanku Vlašić u Splitu. A danas zajedno s bolesnom majkom jedva preživljavam. Zvao sam, tražio, molio, no pomoći nema ni od koga. S vremena na vrijeme pročitam u novinama kako HOO i pojedini savezi nekim drugim sportašima plaćaju liječenja i školovanja, a mene se iz mog matičnog Saveza nitko nije udostojao ni nazvati", otkriva Ponoš i dodaje da ne traži milostinju, nego samo posao, priliku da svojim radom zaradi za normalan život.
"Imam u ruci diplomu Pravnog fakulteta i ne mogu vjerovati da u gradu Splitu nema posla za mene. Gradonačelnik Željko Kerum zna za moj slučaj, osobno mi je obećao posao čim se otvori neko slobodno mjesto, no više mi se nikad nije javio. Vjerojatno je i on imao važnijeg posla."
Edi se nada da će novi ministar sporta Željko Jovanović i njegov pomoćnik Petar Skansi, koji je i predsjednik splitskog Kluba olimpijaca, imati više razumijevanja za probleme sportaša poput njega.
"Sto puta ću ponoviti. Ne tražim milostinju, ne tražim novac, tražim samo posao. Tražim priliku da živim od svoga rada. Smatram da to nije puno i da sam to zaslužio. Znam da je novi ministar tek stupio na funkciju, no uskoro ću mu poslati pismo u kojem ću ga zamoliti da me primi. On mi je zadnja nada, ako mi on ne pomogne, ne znam što ću i kako dalje. Imam 35 godina, ispred mene je još cijeli život, a ja s diplomom u ruci živim od socijalne pomoći", kaže Ponoš, koji je jednom u Splitu na stadionu sreo i čelnike Hrvatskog atletskog saveza i ostao razočaran.
"Nisu me upitali ni za zdravlje, ni kako sam. Kasnije sam čuo da su mi zamjerili što sam pokušao s bob-reprezentacijom otići na ZOI. Ne mogu vjerovati da ljudi mogu biti tako ljubomorni", zaključio je svoju tužnu priču Ponoš.
Edi Ponoš stradao je u teškoj prometnoj nesreći 20. lipnja 2009. godine, no malo je poznato kako ga je, još kao 13 godišnjeg dječaka, na isti dan, 20. lipnja 1989. godine, na pješačkom prijelazu udario automobil.
"Izgleda da je to koban dan za mene, za svaki slučaj 20. lipnja 2029. neću izlaziti iz kuće", šali se Edi, kojeg unatoč problemima koji su ga snašli nije napustio životni optimizam.
