Nakon što mnogima prije Vas nije uspjelo, poput Dine Rađe, vratili ste se u KK Split kao sportski direktor. Što Vas je nagnalo na taj potez? Eto, poklopilo se par stvari. Prije svega ovo je moj klub, odavde sam potekao, tu sam naučio igrati i ovo je bila odskočna daska za moju karijeru. To je jednostavan motiv. S druge strane, predsjednik Ilija Naletilić predstavio mi je ideju na koji bi način trebalo pokrenuti stvari u klubu. Njegova se ideja poklapala s mojom vizijom i zajedno smo krenuli u ovaj projekt.
Vratili ste se i na parket i odigrali već nekoliko utakmica. Odakle motiv? Motivacija je najmanji problem, toga mi nikad nije nedostajalo. Veći je problem to što izvan parketa imam toliko obaveza koje mi oduzimaju dragocjenu energiju. Parket kao parket zahtijeva maksimalni profesionalizam, ima neke svoje zakonitosti i dosta je to teško fizički izdržati. Međutim spreman sam, jedino što u mojim godinama treba više paziti na moguće ozljede.
I kako se nosite s tom mladošću na terenu koja vjerojatno puca od snage? Puca, puca! Ali ja to kompenziram nekakvim iskustvom koje oni tek trebaju dobiti. Ima to svoju vrijednost kojom nadoknađujem njihov polet i mogu reći da se dobro nosim s njima.
Kakva je trenutno financijska situacija u klubu? Ima li grad sluha za vaše potrebe? Katastrofa! Grad ima sluha, međutim mi smo toliko opterećeni dugovima prošlosti koji su nas dočekali lošim vođenjem kluba kroz povijest. Zadavljeni smo time. Grad nam je pomogao dosta, ali daleko od toga da bismo mogli reći da nam je super. Imamo i dosta problema s bankom i ostalim procedurama, zbog čega praktički nismo vidjeli još ni kune. Situacija je, nažalost, takva da su dečki koji nastupaju za klub prije nekoliko dana slavili godinu dana bez plaće. Srećom, naletjeli smo na momke koji razumiju našu situaciju i koji su prihvatili da se pokušamo zajedno pokriti među sobom, a sve zato da bi klub uspio preživjeti.
Koliko vam je zapravo potrebno novca da biste mogli pokriti sezonu? Ove godine nam treba 300 tisuća kuna da bismo se pokrili. Međutim sponzora nema i stanje je zaista teško izdrživo. Osim nekolicine koji su nam pomogli, i zaista sam im na tome zahvalan, nema nikoga. Klub se nalazi pokraj trgovačkih centara, a nitko nam od njih nije u stanju pokloniti pet tisuća kuna mjesečno.
Sigurno da ništa ne ide preko noći, ali kako u takvoj situaciji ljubitelji splitske košarke mogu očekivati napredak i rezultate? Mi smo se okrenuli dugoročnom planu, strpljenu i rekao bih mazohizmu. Ja bih bio najsretniji da sam sportski direktor koji ima pet milijuna eura, složio bih fenomenalnu ekipu, ali na ovakav način to ne ide tako. Prvenstveno moramo stvoriti vlastitu bazu igrača, i kvalitetu i kvantitetu. Napravili smo svoj stacionar, uložili smo sredstva u cijelu ideju, selekcijski smo doveli desetak momaka sa strane, od kojih je sedam reprezentativaca mlađih uzrasta. Imaju dobre uvjete za rad, stalno odlaze na jake turnire i mislim da im ništa ne nedostaje za dobar razvoj. Trenutno imamo problem što nam najperspektivniji igrač kluba ima 15 godina, znači trebat će malo pričekati za velike rezultate.
Stvorio je Split prije nekoliko godina respektabilnu ekipu u kojoj su igrali Perić, Rudež, Stipanović. U polufinalu je pala Cibona, u finalu se igralo sa Zadrom, a već sljedeće sezone dogodio se potpuni raspad sistema. Eto, nijedan od nabrojanih nije igrač Splita. U mojoj generaciji je u klubu igralo devet igrača koji su nastali u Splitovom pogonu. I nakon toga se stvorila generacija Ukić, Pašalić, Rančić, Oršulić, ali nakon toga, nakon 2005. godine, klub nije stvorio pravog igrača. Promislite, tako slavan klub, a Roko Ukić je posljednji reprezentativac Hrvatske koji je ponikao u ovom klubu.
Pravog igrača? A Mario Delaš? U kojoj on to reprezentaciji igra? Činjenica je da se klub srozao, spustili su se kriteriji u selekciji igrača, došlo je do toga da nam igraju centri od 195 cm. Reputacija kluba je pala na tako niske grane da niti jedan igrač već godinama nije došao kod nas. Svi odlaze u Zagreb, Cedevitu, Cibonu. Dečki iz Trogira odlaze u Zadar, a ne kod nas.
I kako se onda Split može boriti s Cedevitom, Zagrebom, Cibonom i Zadrom? Je li u konačnici cilj biti na petom mjestu u Hrvatskoj? Nama je cilj biti prvi, ali postoji realan i nerealan cilj. Samo da budemo zdravi! Trenutno imamo odličnu petorku i nikad nikome ne bih priznao da će nas pobijediti. Način na koji je Cedevita odigrala ove sezone u NLB ligi, sigurno ih ističe kao glavne favorite prvenstva. Zagreb ima svoje probleme, ali su izuzetno jaki. Međutim, u utakmicama koje ćemo igrati na Gripama nitko neće biti favorit.
Možemo li Split dogodine očekivati u NLB ligi? Mi ćemo napraviti sve da završimo među prve četiri momčadi u prvenstvu. Nakon toga ćemo u miru odlučiti hoćemo li nastupiti u NLB ligi. Objektivno imamo veliki problem što nemamo kvantitetu kvalitete da bismo igrali takvo jako natjecanje, naravno, osim ako ne želimo rušiti rekord Splita od prije nekoliko sezona kad su na kraju imali skor 0-22. Mislim da je pametnije ući u NLB ligu onog trenutka kad budemo spremni, jer nam cilj nije biti samo prolaznik, želimo trajati u toj ligi i to sa svojim igračima.
Koliko se košarka u Hrvatskoj zapravo srozala unazad zadnjih 15-20 godina? Strašno puno! Problem je razvoj mladih igrača, danas su juniori lošiji nego kad su igrači iz moje generacije bili kadeti. Problematičan je sustav rada, reputacija trenera je nikakva. Nemao učitelja koji će djeci prenijeti znanje. Omladinske pogone vode mladi ljudi bez iskustva koji nisu prošli sistem rada sa starijim, iskusnijim terenima i nemaju znanja koje bi prenijeli djeci. Baš zato smo mi u Splitu u omladinski pogon doveli Mladena Šestana, koji je prošao sve i svašta.
Kako je to proteklih godina uspijevalo Partizanu, koji, budimo realni, nema veći proračun od hrvatskih klubova? Kako? Zato što znaju! To je sve stvar jedne vizije i podrške kluba. Deset godina su imali istog trenera Dulu Vujoševića, u kojeg je uprava bezuvjetno vjerovala, držali su se svoje strategije. Nije ni njima u početku bilo lako, ali su uhvatili svoj ritam. Radili su nekoliko godina na tome i danas su u situaciji da svake godine izbacuju nove igrače.
Kad pričamo o problemu hrvatske košarke, mnogi će odmah uprijeti prstom u Danka Radića kao glavnog krivca. Ja s Dankom imam korektan odnos, nemam nikakvih problema s njim. Ja nisam tip koji će pokušati rušiti čovjeka na vlasti, ja sam radije za podršku. Što ja trenutno imam o toga da rušim Danka Radića? Radije pokušavam progurati neke svoje ideje koje će donijeti boljitak. Od samog kukanja i drukanja nema nikakve koristi. Za neke dublje analize, tko je i zašto kriv, mislim da nisam niti mjerodavan. U košarci se stvorila tolika količina negativnosti, ja sam mišljenja da radije treba sjesti za stol i pokušati nešto napraviti. Ogromna je koncentracija bivših košarkaša koji su spremni postaviti svoja leđa za boljitak. Upravo su to napravili Srbi i uspjeli.
Prokomentirajte nam jednu situaciju koja posebno zanima splitske ljubitelje košarke. Kad je Split počeo propadati prije 15-ak godina, praktički nikog nije bilo briga. No, kad se prije dvije godine to dogodilo Ciboni, gotovo cijela Hrvatska se digla na noge. Ja sam po vokaciji pacifist i nisam za razdjele i podjele. Meni su sjever i jug jedno te isto. No, činjenica je da sam nakon godinu dana provedenih u klubu revoltiran odnosom Zagreba prema ostatku Hrvatske. Državna poduzeća uglavnom financiraju zagrebački sport i svi njihovi klubovi imaju po 10 puta veće proračune od svih ostalih. Ne može jedno prvenstvo biti regularno ako zagrebački klub na dresu ima tri državna sponzora, a nama ti isti sponzori povuku novce i otkažu ugovor. To nas sigurno stavlja u neravnopravan položaj. Drago mi je da su to uočili novi ministar sporta Jovanović i njegov suradnik Pero Skansi, koji su obećali da takvog odnosa više neće biti. Pa i u samom Zagrebu vlada kaos. Pa je li normalno da Cedevita ne dobije ni kune od grada? Jednako tako, kad pogledate dugove koje je imala Cibona i kako su riješeni, naspram našeg, koji je u usporedbi s njihovim minoran, onda je to velika nepravda. Ne preostaje nam ništa drugo nego da privatiziramo sve klubove s juga i na taj način kupimo godinu dana mira dok ne odemo u stečaj, ali nikad nisam čuo da se privatizira klub sa sjevera. Svi pričaju o nekim Arapima koji šeću s vrećom novca po jugu i koji samo čekaju kad će kupiti neki klub u Dalmaciji. Kako ne! Ako ne naprave strategiju na držanoj razini, sve će ovo otići kvragu.
Što se događa s hrvatskom reprezentacijom? Svi naglašavaju da imamo dobre igrače, ali na svakom većem natjecanju doživimo debakl. Naša reprezentacija ima igrače, ali imaju i drugi. U nekim stvarima nismo realni i onda se stvori atmosfera koja nam nije potrebna. Činjenica je da smo nekoliko puta stvarno bili nesretni, sjetimo se samo Beograda i Turske. Nažalost, nismo uspjeli napraviti iskorak i onda, nacija kakva jesmo, dočekamo sve na nož i krenemo tražiti krivce.
Da, ali već dugi niz godina praktički razvaljujemo u mlađim uzrastima, ali nakon toga opet ništa. To je vrlo jednostavno za objasniti. Igrač do 16. godine svugdje u Europi trenira ozbiljnu košarku godinu dana. I tu dolazi do izražaja ono najbolje što imamo – talent. Uz godinu dana kvalitetnog rada mi smo ispred svih u Europi. Onda prođu dvije godine i ta ista reprezentacija, nakon i tri godine ozbiljnog rada, već ima problema. Godinu dana poslije, reprezentacija do 19 godina, tu smo već katastrofa, a reprezentacija do 20 godina već ispada iz Divizije. I to je cijelo ogledalo našeg sustava rada.
Prisjetimo se malo Vas i Vaše karijere. Statistički ste najbolji hrvatski košarkaš u povijesti Eurolige, šest final foura i dva naslova prvaka. Čak ste i jedan od petorice igrača koji su jedini uspjeli postići preko 2.000 koševa u tom natjecanju. Mogu reći da sam imao karijeru na koju stvarno mogu biti itekako ponosan. To je nešto što čovjek samo može poželjeti. Igrao sam u momčadi koja je bila nadomak legendarne Jugoplastike, koja je osvojila tri naslova prvaka Europe zaredom. Oborili smo neke rekorde koje će teško biti srušiti. Košarka mi je stvarno dala predivnih trenutaka.
Žalite li za čim, možda NBA? Meni osobno nije toliko žao zbog NBA. Iskreno, volio bih da sam otišao, ali nije nešto za čime bih žalio. Ono za čim žalim, to je medalja s reprezentacijom. To je jedino što mi fali u vitrini i zbog toga mi je stvarno žao što nisam uspio.
Mnogi su Vam zamjerili što ste jednom prilikom odbili igrati za reprezentaciju. Dobro si formulirao pitanje, jednom odbio. Kod nas je to jednostavno tako, uvijek se traži negativac. Ja sam lijepo rekao, 12 godina sam u reprezentaciji, psihički sam bio pred pucanjem, igrao sam s Maccabijem četiri godine zaredom final four, praktički bez slobodnog dana. Mogao sam otići s reprezentacijom, ali izgledao sam kao leš i ne bih bio u stanju igrati. Pošteno sam rekao, ne mogu! U tom sam trenutku imao i priliku otići u NBA, htio sam se dobro pripremiti i odlučio sam tako, ali optužbe su bile kao da sam ja kriv za sve što se dogodilo u zadnjih 20 godina. Ljudi moraju shvatiti da mi sportaši nismo roboti, igrati za reprezentaciju je čast, volontiramo dva mjeseca da bismo dali nešto za svoju zemlju. I nakon toga te javnost razapne. Pratim sve naše reprezentacije i znam kako se ti momci osjećaju kad počnu optužbe da im nije stalo, da se nisu dovoljno borili... Moramo konačno početi poštovati ljude i ono što je naše, počevši od vas medija. Najdraže mi je kad pročitam naslovnicu s viješću – u Kini u pokrajini Čing Čang sletio automobil, poginulo troje ljudi. Kakva je to vijest?
Mi ćemo dati sve od sebe. No, dobro, da se maknemo od ružnih tema. Tko su Vam bili najveći uzori u karijeri? Obožavao sam gledati Tonija Kukoča, Dinu Rađu, Hakeema Olajuwona. To su ljudi čije sam poteze uvijek pokušavao kopirati. Imao sam i sreće da mogu trenirati s nekima od njih, puno sam toga od njih i naučio. Ako moram nekog izdvojiti, onda su to oni.
Za kraj, Dražen Petrović ili Toni Kukoč? Osjetljivo pitanje. Dražen je bio veličina, čudo samo za sebe. Kad se desila ta strašna nesreća, ja sam taman počeo igrati košarku, tako da sam ja na neki način više odrastao uz Tonija. Mojoj poziciji koju sam igrao Kukočev stil igre je bio puno bliži. Draženova karijera je prerano prekinuta, siguran sam da bi imao još puno velikih uspjeha, a s druge strane je Toni, koji je osvojio pregršt trofeja, prstenova, igrao je u najboljoj momčadi svih vremena, igrao s najboljim igračem koji je igrao košarku. Ako se moram odlučiti, iako je to nezahvalno, ja bih svoj glas dao Toniju.
