Dragi ljubitelji radosti loptanja pod obručima, nema razloga za tugu nakon ne plasmana hrvatske košarkaške reprezentacije na Olimpijske igre. Ponovno smo se veselili pobjedama naših košarkaša, ponovno smo se nečem nadali, iščekivali utakmice na RTL-u, gledali napeto, znajući da imamo šansu, sanjali smo zdravo i sa smiješkom...
Najveća pobjeda hrvatske košarkaške reprezentacije na olimpijskom kvalifikacijskom turniru u Pireju nije finale turnira, tih 40 minuta udaljenosti od Olimpijskih igara koje se može opisati tako blizu, a tako daleko, nego to što smo svi ponovno gledali i pratili hrvatsku košarkašku reprezentaciju, nadali se nečemu.
U daljini, tunelu, ne samo da se nazire svjetlo, nego više o toga. Konačno znamo da je hrvatska košarkaška reprezentacija na pravom putu. Zato ne treba tugovati jer ovo nije trenutak za takvo što.
Naravno, ne treba niti biti presretan i euforičan, jer to je sportski bjedno kad se ne uspije, a euforično pritom veseli. I znam što će sad neki reći - jao si ga nama i hrvatskoj košarci kad se veselimo finalima olimpijskog kvalifikacijskog turnira, koliko smo se, u biti, košarkaški srozali kad se veselimo i gledamo pozitivno na nekakvu mogućnosti, blizinu nečem, nekom uspjehu, u ovom slučaju plasmanu na Olimpijske igre. I bit ćete u pravu, ali samo donekle.
Istina, ne da smo se srozali, toliko smo pali da dugo nismo vidjeli ništa osim dna, ali sad se situacija promijenila. Ova reprezentacija Josipa Sesara itekako ima smisla i na dobrom je putu da ponovno hrvatska košarkaška reprezentacija bude netko i nešto na velikim natjecanjima, u igri za medalje. Ova reprezentacija Josipa Sesara je na putu prema gore...
Nakon poraza od Grčke nemamo gorak okus, nismo tužni niti razočarani. I to je promjena. Nešto drugačije. Značajno, kad je riječ o hrvatskoj košarci. Nekako mi pada na pamet stih bezvremenskog hita Thin Lizzyja - The Boys are back in town. Košarka se vratila u grad. Ovi Sesarovi dečki su košarku vratili narodu, vratili su hrvatskim ljudima zainteresiranost, uživali smo u onom razbijanju Slovenije Luke Dončića, živcirali se protiv Novog Zelanda, skoro umrli onih posljednjih 15 sekundi protiv Dominikanske Republike, samo što nas infarkt nije strefio kad smo izgubili onu loptu i kad su nam se Dominikanci približili na -1 u posljednjim sekundama, nakon kapitala koji se, eto, istopio. Nismo niti malo, barem ne previše, očajavali gledajući finale protiv Grčke.
Mene osobno oprala je euforija, vjerujem i ostale, nakon Slovenije. Barem ona mala. Ne velika kao kad je riječ o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, ali to su dva različita sporta i selekcije, nebo i zemlja po pitanju zanimanja javnosti i izazivanja emocija. Vatreni su ipak Vatreni, nogomet je nogomet, ali Dario, Mario, Ivica i ekipa vrijedni su pljeska. Zaslužili su ga od svih nas...
Dva lijepa košarkaška ljeta su iza nas. Prošlo ljeto u Istanbulu, ovo u Pireju. Daj Bože da sljedeće na Eurobasketu, ako Bog da, bude za pamćenje. Hrvatska košarka dugo na to čeka, a hrvatski narod zaslužio je da se konačno veseli s košarkašima. Predugo smo svi čekali...
POGLEDAJTE VIDEO: Neven Spahija: 'Hrvatska ima jako talentiranog igrača. Dugo nisam vidio nekog da sa 17 tako igra'.