Cijelo prvenstvo zdušno si navijala za Hrvatsku, a protiv Talijana i Španjolaca, pa i kao kolumnistica portala Sportski.net. Tvoj komentar na finale EURA. Mogu reći da mi i nije bilo nešto zanimljivo. Navijala sam za Talijane, voljela bih da su pobijedili i stvarno nisam očekivala da će biti takva razlika. Španjolci su ih baš ubili, ali u biti, svejedno mi je tko je igrao kad nisu igrali naši.
Kako sada, hladne glave, gledaš na nastup Vatrenih na EURU. Legendarni Ćiro kaže da mu je tek sad jasno kako smo ipak trebali igrati malo hrabrije, kako Italija nije bila nepobjediva. Pa moram priznati da mi je glupo uopće pričati o tome. Ja sam sportašica i nikad se ne volim vraćati na ono što je prošlo. Eh da smo malo više grizli na terenu, da smo igrali ovako ili onako... Ja sam ponosna na njih, vidjelo se da su dali sve od sebe, pokazali su da znaju igrati, da se mogu suprotstaviti najjačima na svijetu. Bit će još prilike za njih, lako je sada biti pametan.
Okrenimo se Londonu! Ovaj put na Olimpijske igre ide najveća hrvatska kolonija u povijesti. Bit će nas više nego ikad, prvi put su natjecanje izborile četiri ekipe – rukometaši, rukometašice, vaterpolisti i košarkašice. Ovo je rekordan broj, mislim da će nas u Olimpijskom selu biti ukupno 107. Jedva čekam da Igre počnu.
Što košarkašice očekuju od Olimpijskih igara? U skupini igramo s Turkinjama, Angolkama, Čehinjama, Kineskinjama i Amerikankama, s kojima 28. srpnja otvaramo turnir. Prvo pa muško, ha, ha! One su favoritkinje, na većini natjecanja dođu do kraja. Za prolaz su nam potrebne dvije pobjede da bismo prošle u četvrtfinale, a onda je sve moguće. Mislim da imamo dobre šanse, uz malo sreće i pameti možemo daleko.
Veselite li se Londonu? Pa sigurno da se veselimo što ćemo biti tamo, družiti s ostalim hrvatskim sportašima. Veselim se posebno otvaranju Igara, to je doživljaj koji se ne može opisati riječima. Kad vidiš kakva je to organizacija, a usput si ti dio toga, obuzme te veliki ponos.
Na kvalifikacijskom turniru u Turskoj nisi dobila veliku minutažu, odigrala si u tri utakmice svega sedam minuta. Zašto? Znala sam da ću ove godine igrati manje jer su se vratile neke ozlijeđene igračice koje su iskusnije od mene. Na mojoj poziciji igraju Jelavić i Ciglar, ali ja mogu igrati i poziciju drugog beka. Mlada sam, moje će vrijeme doći i strpljiva sam. Nisam ja ta koja odlučuje o tome, tu je trener koji zna što radi. Mislim da je najvažnije da smo se mi kvalificirale na Olimpijske igre, da osjetimo i probamo jedno takvo veliko natjecanje, a za četiri godine ćemo se možda ponovno kvalificirati i tada će biti više prilike za mene.
Kakav je bio doček u Zagrebu nakon plasmana na Olimpijske igre? Bilo je lijepo, dočekalo nas je dosta novinara. Nismo to očekivale i osjećale smo se stvarno super. Prvi put se ženska košarkaška reprezentacija plasirala na Olimpijske igre. Zadnji put su naše igračice igrale na OI 1978. godine, ali pod zastavom Jugoslavije i zato je slavlje sada bilo tako veliko. Ovo je velik uspjeh, nešto prekrasno. Ujutro kad se probudim kažem sama sebi – pa mi idemo na Olimpijadu. Još ne znam koliko sam zapravo sretna, jer to je san svakog igrača. Kada to ostvariš, možeš reći kako si napravio nešto u karijeri.
U posljednjih ste nekoliko godina jako napredovale kao reprezentacija. Da! Naš uspon traje već dosta dugo, ali smo uspjele doći do 11. mjesta na FIBA-inoj ljestvici, a prije tri godine smo bile 57. To je jako velika razlika i ogroman uspjeh.
Za kraj te moramo pitati još nešto! Je li Ivica Olić stvarno tvoj tip i jesi li slaba na nogometaše? To je, naime, bio naslov tvog intervjua u jednim našem tjedniku prije nekoliko dana... Uf, moram biti nepristojna i reći da bih sada izgovorila svašta ružno. Mrzim kad pristanem na intervju, a onda se cijeli razgovor izokrene zbog atraktivnosti i čitanosti. Naravno da nisam rekla to što je na kraju objavljeno u jednom tjedniku. Nogometaši nikad nisu bili tipovi koji su mi se sviđali, i to je, naravno, bila velika laž. Što se tiče Olića konkretno, rekla sam da mi je drag kao sportaš, ima veliko srce, daje sve od sebe na terenu i čini mi se da je jako dobar i pošten dečko. Evo, ovim bih putem pitala tog urednika kako ga nije sram? To je dno dna, dok sam to čitala, na trenutke sam se osjećala zaista osramoćeno, kao nekakva sponzoruša.
