Prije četiri i pol godine, put ChrisaColemana započeo je strahom, strepnjom i tugom. Ne samo njegovim, nego cijele nacije. U siječnju 2012. bivši solidni stoper i razmjerno neuspješni trener, čiji je zadnji posao bio u grčkoj drugoj ligi, postavljen je za izbornika Walesa. Na tom je mjestu zamijenio GaryjaSpeeda, s kojim je prethodnih 30 godina bio bliski prijatelj i koji je dva mjeseca prije oduzeo sebi život.
"Nitko od nas ne želi biti ovdje", rekao je okupljenim novinarima. "A ponajmanje ja."
Bio je zadužen za suočavanje s tragedijom, istodobno i nastavljanjem Speedova rada, koji je polako i stidljivo počinjao naslućivati rezultate. Znao je da će, uspije li, velik dio zasluga biti pripisan njegovim prethodnicima – ne samo Speedu, nego i legendarnom JohnuToschacku, koji je započeo Walesov put iz beznađa; ako ne uspije, krivnja će biti samo na njegovim plećima.
Navijači digli paniku
I krenuo je grozno. Prvih pet utakmica pod njegovim ravnanjem završilo je porazima, kulminirajući s 6-1 tamburanjem u Novom Sadu protiv Srbije. Reprezentacija je pala na 117. mjesto FIFA-ine ljestvice, iza Gvatemale, Haitija i Gvajane; na poziciju koju trenutačno drži reprezentacija Nigera. Ipak, u nastavku kvalifikacija došlo je do nekog napretka – dvije pobjede nad Škotskom, neriješeno u Belgiji – ali sve je to još previše slabašno izgledalo i kad je savez 2013. odlučio potpisati novi ugovor s Colemanom, veliki dio navijača i medija bili su protiv, jer nisu vidjeli nikakav bitan napredak.
Chris Coleman
Aktualna sekvenca ove priče odvija se u snu. U njemu je Coleman slavljen kao taktičar sa svojim 3-4-2-1, a Wales osvaja prvo mjesto u skupini i pobjeđuje "dark horse" Belgiju u četvrtfinalu; u njemu igrač bez kluba Hal Robson-Kanu izvodi Cruyffov okret i zabija jedan od najboljih golova Eura, a zvijezde GarethBale i AaronRamsey u cijelosti igraju za momčad. Wales igra prvo polufinale neke britanske momčadi u posljednjih pola stoljeća.
U tom snu se zastave s crvenim zmajem viju diljem Francuske, neznanci se grle, plaču jedan drugome na ramenu i izvikuju "Cymru am byth" (Živio Wales), The Guardian izlazi s naslovnicom sporta na velškom jeziku, a "Together Stronger (C'mon Wales)" Manic Street Preachersa doseže status hita kakav takva pjesma i zaslužuje:
"But now the past is all gone / The future is ours to be won / You're just too good to be true / We can't take our eyes off you".
Sve iz tog sna već se dogodilo i pitanje je samo koliko još dalje se može ići. Koliko dugo će se još sanjati – do srijede navečer ili skroz do nedjelje i finala?
Strah zamijenio radost
Najbolja – i najgora – stvar s nogometom je ta što može izvući najbazičnije, iskonske emocije iz onih koji ga prate. U najgorem slučaju to je strah – ponekad maskiran samouvjerenošću – koji može rezultirati defetizmom, ali i "do-or-die" mentalitetom koji stavlja golemi pritisak na igrače. Uspiju li, bit će nacionalni heroji; ako ne uspiju, postat će luzeri ili izdajnici.
U najboljem, velškom slučaju, strah zamjenjuje radost – joie de vivre, da se poslužimo prikladnom francuskom frazom. Eros zamjenjuje Thanatosa, a na mjesto galamdžijskog i implicitno isključivog nacionalizma dolazi jednostavno i humanističko zajedništvo, Together Stronger, i sve se događa kao u snu.
Polufinale između Portugala i Walesa vjerojatno će odlučiti individualna kvaliteta igrača (a potonji su jako oslabljeni izostancima Ramseya i Daviesa), kao i taktika, ali i ovaj masovno-psihološki trenutak koji je teško riječima opisati. Portugalci se u nokaut-fazi vode pragmatičnošću – drugim riječima, strahom i potpunim izostankom rizika – i još nijednom na turniru nikoga nisu imali čime oduševiti i osvojiti. Wales igra s nekom čudnom, lijepom slobodom u nogama – što ne znači da je taktički 'labav', naprotiv – i 90 posto neutralaca navijat će za njega.
U svom najboljem izdanju i u posebno velikim utakmicama poput ove, nogomet može biti ogoljen na sasvim primordijalne emocije koje mogu presuditi.
"Ne bojim se neuspjeha", kaže Chris Coleman. "On se događa svima. U svojoj sam karijeri imao više neuspjeha nego uspjeha." Wales je prošao put od potpunog beznađa do njegove utakmice života i najveće u nogometnoj povijesti nacije.
I onda zaključuje. "Nemate se čega bojati. Ako ste se dovoljno trudili i niste se bojali sanjati, onda se nemojte bojati niti da ćete se probuditi iz sna."
So come on Wales…