Na današnji dan prije 20 godina jedna vijest iz Njemačke zavila je Hrvatsku u crno. Nesretna sudbina i još nesretnija autocesta kod Ingolstadta krivi su što smo tog 7. lipnja 1993. godine ostali bez DraženaPetrovića, jednog od najvećih sportaša kojeg je Hrvatska ikad imala.
S nepunih 29 godina, u naponu sportske snage, život košarkaškog Mozarta naprasno je prekinut. Bila je to vijest koja nikoga nije ostavila ravnodušnim, nebitno radilo se o njegovim obožavateljima ili navijačima klubova koji su zbog njegove dominacije rijetko slavili pobjede.
Hrvatska je tih dana bila nijema od šoka, za Draženom su tugovali i stari i mladi, a bez pretjerivanja možemo reći kako legendarnog kapetana Lijepa Naša nikad nije, niti neće prežaliti.
Prve košarkaške korake napravio je u Šibeniku, prvenstveno zahvaljujući bratu Aleksandru, a klub iz rodnog grada s nepunih 19 godina odvodi do naslova prvaka Jugoslavije nakon čuvenog finala protiv Bosne 1983. godine. Titula je naknadno za zelenim stolom ipak pripala sarajevskom klubu.
"U Novi Sad (tamo se trebala igrati majstorica koju je Šibenka odbila igrati, op.a.) ne idem, pa i da svi odlučite da ćete ići. Svoju zlatnu medalju ne dam nikome. Ne dam. Što se mene tiče, mi smo prvaci. Nova utakmica? Ni slučajno. Proslavili smo naslov i više nam ga nitko ne može oduzeti", govorio je tada Dražen shvativši da će za osvajanje naslova morati preseliti u jaču sredinu, u Šibeniku nije mogao sam.
Interes za Draženovim uslugama bio je enorman, no odlučio se za Cibonu, za što je (opet) najviše zasluga imao brat Aco koji je tada već igrao za Vukove. Tih godina na svijetu su bila samo dva mjesta na kojima ste mogli vidjeti pravi košarkaški showtime - Staples Center u Los Angelesu i Dom sportova u Zagrebu.
Magic Johnsonludovao je NBA ligom, Dražen Petrović Starim kontinentom. Za utakmicama Cibone vladalo je danas nezamislivo zanimanje, dvorana je redovito bila krcata, a u slučaju da niste mogli do tog vrijednog papirića - nedjelja poslijepodne bila je rezervirana za prijenos spektakla iz Doma sportova.
Vrhunac Draženove ere u Ciboni dva su naslova prvaka Europe, a u dvije sezone bio je proglašen najboljim europskim košarkašem. U ljeto 1988. godine odveo je jugoslavensku reprezentaciju do srebra na Olimpijskim igrama u Seulu, a nedugo potom spakirao je stvari i preselio u madridski Real.
Ne moramo posebno isticati da je i zahtjevnu madridsku publiku svojom igrom i zalaganjem na terenu kupio na prvu. S Realom je osvojio španjolski Kup i Kup pobjednika kupova (Snaidro Caserti je u finalu ubacio 62 koša), dok je u prvenstvu tek u petoj utakmici izgubio naslov od Barcelone.
Odmah na koncu sezone, sasvim neočekivano i bez emotivnog rastanka, jer tako je najviše volio, Dražen je napustio Madrid preselio u najjaču ligu na svijetu, u redove Portland Trailblazersa.
"Imam najbolje mjesto u dvorani, na kraju sam klupe, zarađujem milijune, najbolje sam plaćeni navijač Portlanda", znao je izjavljivati Petrović frustriran što minutažu u Blazersima dobiva na kapaljku. Te riječi najbolje i opisuju dvije godine provedene u klubu u kojem se za poziciju borio s Clydeom Drexlerom i TerryjemPorterom, iskusnim i prekaljenim NBA igračima protiv kojih jedan, u SAD-u nedokazani Europljanin nije imao šanse.
Dražen Petrović Dražen Petrović
Klupa je natjerala Dražena na novu promjenu, preselio je na Istok i bio je to - pun pogodak! U New Jersey Netsima se preporodio, treneri su mu dali odriješene ruke što je hrvatski virtuoz sjajno iskoristio.
Popularni Petro Netse je odveo do doigravanja, a sa 20-ak koševa po utakmici dokazao se kao jedan od najboljih bekova lige. U ljeto '92. godine Hrvatsku je odveo do olimpijskog finala protiv originalnog Dream Teama i srebrne medalje. Turnir u Barceloni pokazao je da će imati sezonu iz snova, a to se ubrzo počelo i potvrđivati.
Iako je te sezone izabran u treću petorku lige, nastup na All-Staru košarkaškom Amadeusu nije bio suđen. Bez obzira što je svojim briljantnim nastupima otvorio vrata ostalim Europljanima dokazavši kako se u NBA ligi ipak ne igra košarka s nekog drugog planeta, nije mu bilo ispod časti odazvati na svaki poziv hrvatskog izbornika.
Drugačije nije bilo ni tog crnog ljeta 1993. godine, poput pravog kapetana predvodio je Hrvatsku na kvalifikacijama za Eurobasket, a zauvijek će ostati upamćen njegov posljednji koš postignut s linije slobodnih bacanja protiv Slovenaca.
Dan nakon susreta nije s ostatkom reprezentacije sjeo u zrakoplov za domovinu, već je na put krenuo automobilom, crvenim golfom koji se nekoliko sati potom na skliskom autoputu zabio u stražnji kraj kamiona. Dražen je spavao na suvozačkom mjestu, a od siline udarca izletio je proz prednje staklo udarivši glavom u kamion poginuvši na licu mjesta.
Pogreb košarkaškog Mozarta kojem je prisustvovalo nekoliko desetaka tisuća štovatelja njegovog lika i djela još je jednom pokazao o kako se velikom sportašu i čovjeku radilo. Iako je bila izmučena ratnim razaranjima, Hrvatska je toga dana stala i odala počast svom Kapetanu.
Kapetana čiji odlazak nikada neće preboljeti...
Kad nediljon klapa skupi se u kali, svi se tebe situ Kapetan
im fali. A dani se vrte ka basket, ka srića, najlipšu si priču o
mladosti priča. Život leti Kapetane...
