Strah se posljednjih dana uvukao u hrvatske navijače zbog sve alarmantnijeg zdravstvenog kartona naše rukometne reprezentacije.
Ponajprije se to odnosi na Ivana Balića, za kojega još nije sigurno hoće li morati na operaciju leđa i tako biti izgubljen za Svjetsko prvenstvo ili će ipak terapijom uspjeti riješiti zdravstvene probleme.
Kralježnica reprezentacije
Balića muči kralježnica. A ako je on kralježnica naše reprezentacije, znači li to da je onda ozlijeđena i kralježnica naše reprezentacije? Ja mislim da ipak - nije. Jer, iako bi gubitak najboljeg igrača na svijetu bio golem, to ne znači da bi bio i nenadoknadiv. Rukomet je momčadski sport u kojem ne pobjeđuje pojedinac, a u našoj reprezentaciji ima toliko kvalitetnih igrača zbog kojih se jednostavno ne smijemo prepustiti malodušju. Pero, Džomba, Lac, Valčić, Vori... a uz njih i mladi lavovi koji tek dolaze na veliku scenu - mogu pobijediti baš svakoga.
Bez Ivana naša bi igra izgubila na dinamičnosti i bili bismo uskraćeni za njegove lucidne poteze koji podižu publiku, a spuštaju protivnike. No, ako ga kojim slučajem i ne bude, imamo se pravo nadati da naši rukometaši mogu doći do odličja na Svjetskom prvenstvu. Naša reprezentacija i do sada je ubilježila nekoliko važnih pobjeda bez Ivana, a mladi zagrebaši proteklog su vikenda u Mađarskoj razbili Pick Szeged i pokazali da se na njih mora ozbiljno računati. Osobito bih skrenuo pozornost na Duvnjaka koji igra maestralno, a još smo prije upravo njega označili kao Balićeva nasljednika.
Ovdje je važno istaknuti još jednu bitnu stvar - Balić nije stari igrač kojemu bi ovo bilo zadnje veliko natjecanje. On ispred sebe ima još mnogo velikih utakmica i najvažnije je da sanira svoju ozljedu. Na njega računamo u budućnosti i od njega očekujemo još mnogo dobrih igara. Najgore rješenje, prema mom mišljenju, bilo bi forsirati Balića da zaigra na Svjetskom prvenstvu ako ne bude potpuno spreman. Na velikim natjecanjima potrebni su nam samo potpuno spremni igrači.
Ja sam u svojoj karijeri imao osam operacija i na nekim sam natjecanjima nastupao pod injekcijama. Zato znam kakav je osjećaj biti na klupi uz igrače, a svjestan da nisi najspremniji. Ali ipak, "lopta te povuče", želiš igrati, a kada uđeš u utakmicu shvatiš da ne možeš dati maksimum. To je neopisivo loš osjećaj za igrača. Ali i za navijače.
U svakom slučaju, nadam se da će Ivano zaigrati u siječnju na Svjetskom prvenstvu jer on je naš "čarobnjak" koji nam donosi razliku u kvaliteti u odnosu na druge.
Samo da ne bude bolnica
Ono od čega najviše strahujem zapravo je to da se naša reprezentacija ne pretvori u "bolnicu". Jer nema samo Ivano zdravstvene probleme. Probleme imaju i Pero, i Džomba, i Lacković - zapravo svi igrači koji nastupaju za jake klubove. Oni su žrtve pretrpanog kalendara natjecanja. Oni svake godine imaju dva velika reprezentativna natjecanja, a usto nastupaju za svoje klubove u domaćem prvenstvu i europskim natjecanjima. Na godinu odigraju oko stotinu utakmica! Takav je tempo nehuman i zbog toga rukometaši godinama vuku ozljede, a nemaju vremena za sanaciju jer su ispred njih uvijek neke "velike utakmice".
Strah me i pomisliti što bi se dogodilo da Metličića zadese zdravstveni problemi. Zapravo jedino na toj poziciji nemamo pravu zamjenu. Ili ipak imamo? U to ćemo se moći uvjeriti uskoro jer u kvalifikacije za Europsko prvenstvo protiv Finske Lino namjerava pozvati pomlađenu ekipu i ti dečki dat će nam odgovor na pitanje "ima li života poslije zlatne generacije".
