Kako ste se odlučili na rad u privatnoj praksi?
Odgovor na to pitanje nije jednostavan. U sustavu javnoga zdravstva Hrvatske i još nekoliko zemalja, SAD-a, Njemačke, Engleske, Kanade, Italije itd., radio sam ukupno 36 godina, od toga 32 godine kao specijalist ortoped. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu proveo sam 32 godine staža te educirao brojne generacije studenata medicine, postdiplomce, specijalizante ortopedije, kirurgije, fizikalne medicine itd., koji sada rade kao specijalisti u brojnim zdravstvenim ustanovama širom Hrvatske i izvan nje. Hrvatski liječnici rade vrhunski posao uspoređujući uvjete kakvi postoje u zapadnim zemljama i kod nas. Izgleda da mi je upravo sada započeo najveći iskorak u smislu organizacije medicinske službe.
Moja pozicija u Klinici za ortopediju Medicinskog fakulteta i Kliničkog bolničkog centra u Zagrebu, gdje sam proveo većinu specijalističkog staža, bila je odlična. S kolegama i šefovima nikada nisam imao ozbiljnijih problema, kao ni u odnosima s ljudima. S velikim zadovoljstvom prisjećam se brojnih pacijenata kojima sam bio u prilici pomoći svojim znanjem i iskustvom.
Jedan od važnijih razloga odlaska je moja želja da isprobam nešto novo, okušavajući se u privatnoj medicini, kao i da organizacijski pomognem supruzi dr. sc. Nadeždi Bilić , specijalistu oftalmologu, koja već 17 godina vodi našu Polikliniku Bilić Vision za oftalmologiju i ortopediju, praktički bez moje pomoći, jer sam kompletno bio angažiran radom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Klinici za ortopediju KBC Zagreb. Drugi ozbiljan razlog je nemogućnost uvođenja nekih suvremenih i efikasnih mogućnosti liječenja ortopedskih i traumatoloških bolesnika na listu HZZO-a, što bi omogućilo njihovu širu primjenu. Odličan primjer je MIROS, koji sam zajedno s profesorom Miroslavom Smerdeljem promovirao u Hrvatskoj. To je suvremeni sistem unutarnje i vanjske fiksacije kostiju nakon prijeloma, poglavito u području ruke, koji omogućuje bolje i brže rezultate liječenja, te kraću rehabilitaciju nego kod klasične metode.
Mislim da je moguće i u privatnoj ustanovi, uz pomoć određenih ulaganja, značajno unaprijediti krajnje rezultate liječenja i dovesti do brzog oporavka pacijenta čime se značajno štede sredstva javnom zdravstvu.
Kao i svi liječnici posvećeni struci, nisam imao vremena za obitelj, prijatelje, sport i hobi. Sve to navelo me da odem iz sustava javnog zdravstva.
Što je uže područje vašega interesa i u čemu ste pridonijeli ortopedskoj struci i znanosti?
Zahvaljujući odličnim stručnjacima i znanstvenicima od kojih sam učio tijekom, a posebno na početku karijere, formirao sam stručni i znanstveni tim, a čiji je jedan dio danas u inozemstvu. Unaprijedili smo izvođenje brojnih operacijskih zahvata, te kreirali i u svakodnevnu praksu uveli računalno planiranje i simuliranje kompleksnih operacijskih zahvata.
Primjer su operacijski zahvati koji se često koriste u ortopediji, kao npr. oslobađanje pritiska živca medijanusa pri sindromu karpalnog tunela, oslobađanje od pritiska i premještanje živca ulnarisa u laktu pri sindromu kubitalnog tunela, ispravljanje, nakon prijeloma, loše sraslih kostiju podlaktice, ručnoga zgloba i kostiju u području lakta, namještanje i fiksacija unutar zglobnih prijeloma glave palčane kosti (radius) i malih kostiju ruke samo resorbirajućim pinovima, kao i brojni drugi operacijski zahvati kod djece i odraslih.
Smatram da sam značajan doprinos dao stvarajući listu prioriteta u rasporedu i načinu liječenja bolesne i ozlijeđene ruke i time, osim poboljšanja i ubrzanja medicinskog ishoda liječenja, ostvario i značajne ekonomske uštede, kako pojedincu, tako i društvu. Poznato je da je danas dobra medicina jako skupa, a brojnim organizacijskim i drugim mjerama moguće je racionalizirati i istovremeno poboljšati sustav medicinske struke, kao što su to uspjele neke visoko i srednje razvijene zemlje.
Liječili ste mnoge poznate osobe, ima li razlike u očekivanjima pacijenata sportaša i 'običnih' pacijenata?
Razlika je značajna. Sportaši su znatno svjesniji važnosti zdravlja i blagodati koje im ono nosi, vjerojatno jer im o tome direktno ovisi egzistencija. Kroz moj dugogodišnji period bavljenja ne operacijskim i operacijskim liječenjem ruke, liječio sam i operirao brojne sportaše: skijaše, rukometaše, košarkaše, vaterpoliste, tenisače, stolnotenisače, zatim osobe iz javnog i političkog života, čak i izvan granica naše zemlje. Zatim brojne umjetnike: glumce, violiniste, čeliste, gitariste, balerine, slikare, kipare i druge. Među operiranima su i brojni arhitekti, liječnici i liječnici kirurzi kojima sam svojom intervencijom na šaci omogućio daljnje bavljenje njihovom strukom.
Nažalost, u Hrvatskoj je školstvo zapostavilo dio životne edukacije mladih ljudi o vrijednostima i važnosti zdravlja u ljudskom životu. Na taj način zapostavljena je preventiva. Radni kapacitet i kvaliteta života svakog čovjeka uvelike ovise o funkcionalnoj sposobnosti sustava za pokretanje, poglavito ruku. Imao sam prilike usporediti nivo brige pacijenata o zdravlju općenito, a posebno ruku, u inozemstvu i u našoj zemlji. Moja je procjena da su sportaši u našoj zemlji u tom smislu slični pacijentima u visokorazvijenim zemljama, gdje sam duže ili kraće vremena provodio na subspecijalizaciji kirurgije ruke. Nažalost, dobar dio pacijenata u našoj zemlji ne brine dovoljno o svom zdravlju, a posebno za svoje "proizvodne" organe – ruke. Moj je dojam da se, tek u posljednje vrijeme, taj stav u naših pacijenata mijenja nabolje.
Gdje vidite glavne izazove u sljedećih pet godina?
U području kojim se najviše bavim, a to je ortopedija i traumatologija ruke, vidim velik broj izazova.
Planiranje operacijskih zahvata u području ruke, posebno uz pomoć računala, trebalo bi postati svakodnevna rutina. To u današnje vrijeme nije lako jer je potreban posebno kreiran računalni program, dodatna edukacija, dobro poznavanje rada na računali te, najvažnije, dodatno vrijeme, koje rijetko tko od operatera ima ili želi odvojiti na vremenski zahtjevno planiranje. Koristeći računalne programe i metode planiranja koje sam osobno i uz pomoć tima znanstvenika kreirao, spoznao sam da o savršenom prije operacijskom planu uvelike ovisi krajnji rezultat liječenja bolesne i/ili ozlijeđene ruke.
Član sam multidisciplinarnog tima i upravo ovih dana završavamo značajno unapređenje postojećeg programa za planiranje operacijskih zahvata, a koje će biti temeljeno, ne kao do sada na RTG snimkama, nego na kompjutoriziranoj tomografiji, a zahvaljujući suvremenoj tehnologiji bit će lakše i preciznije određivanje potrebnih anatomskih pozicija tijekom operacije. Sve to dovest će do još boljih rezultata operacijskih zahvata. Radujem se primjeni takvih suvremenih metoda i u našoj ustanovi Poliklinici Bilić Vision, koja će se na taj način svrstati uz bok najinovativnijim ustanovama u svijetu.
Nadalje, niti u jednom području ortopedije i traumatologije nije odlučujuće važna upotreba sredstava za vizualno povećanje operacijskog polja uz pomoć lupa i mikroskopa, kao u kirurgiji ruke. Slabosti upotrebe takvih pomoćnih sredstava su zamor, brži gubitak koncentracije, ponekad i mučnina, ali s obzirom da ih upotrebljavam već petnaestak godina, u potpunosti sam se navikao na njih. Što se u budućnosti budu više upotrebljavale mikrokirurške tehnike za pojedine zahvate ili njihove dijelove, to će krajnji rezultat također postajati bolji.
Daljnji izazov je usavršavanje operacijske tehnike s minimalnom traumom. Što je tehnika nekog operatera manje traumatska, a za to je potrebno znanje, vještina i iskustvo, to je krajnji rezultat operacije bolji. Za takav rezultat neophodno je vježbanje kompleksnih operacijskih zahvata na anatomskim preparatima ljudskih ruku. Rijetko tko ima takve mogućnosti.
Radujem se i primjeni koštanog morfogenetskog proteina, koji ima važnu ulogu u pregradnji i stvaranju kosti. Prof. dr. sc. Slobodan Vukičević i njegov znanstveni tim, kroz određeno vrijeme, završit će međunarodni znanstveni projekt čiji rezultat će biti mogućnost rutinske upotrebe koštanog morfogenetskog proteina BMP6. Eksperimenti na životinjama završeni su i pokazali su odlične rezultate, a trenutačno se vrše klinička ispitivanja na ljudima. Zahvaljujući prof. Vukičeviću imao sam priliku koristiti BMP7 u skupini pacijenata s prelomljenom i ne sraslom čunastom (skafoidnom) kosti ručja, a što je rezultiralo znanstvenim radom koji se često citira u svjetskoj literaturi u posljednjih pet godina. BMP6 se do sada pokazao znatno efikasnijim i značajno jeftinijim. Jedva čekam završetak kliničkih istraživanja i izdavanje dozvole za kliničku primjenu BMP6. To će omogućiti još bolje rezultate liječenja pacijenata s određenim bolestima i ozljedama sustava za pokretanje.
S obzirom da su zdravstvene usluge u Hrvatskoj, i u slučaju kad je u pitanju privatna praksa, jeftinije u odnosu na neke zemlje u okruženju, ima li interesa za liječenje stranaca u Vašoj poliklinici?
Postoji interes, ali mislim da bi se kapaciteti naše privatne prakse mogli još znatno bolje iskoristiti. Ma kako da ste dobar liječnik i imate izvrsne rezultate liječenja, osim što za vas znaju kolege, moraju o vama saznati i oni kojima je vaša pomoć potrebna, a to su pacijenti. U privatnoj praksi to je najbrže postići putem marketinga, ali to traži i značajna financijska sredstva. Meni u našu Polikliniku Bilić Vision iz inozemstva u prosjeku dolazi jedan do dva pacijenta tjedno. S obzirom da sam usko specijaliziran na problematiku ruke, mislim da to nije malo. Upravo mi to omogućuje da se maksimalno koncentriram na svakog pacijenta osobno, da detaljno planiram tijek liječenja i planiram operacijski zahvat, kada je god to moguće uz pomoć računala.
Imam dovoljno vremena da objasnim pacijentu sve dobre strane liječenja i potrebne detalje njegove suradnje, posebno naglašavajući i moguće loše strane liječenja. Tek nakon toga pacijent ima sve elemente za odluku o liječenju. Ovakvom suradnjom i brigom o pacijentu, sama cijena pada u drugi plan.
Bilo je u mojoj praksi i zanimljivih primjera kad su mi na operacijsko liječenje dolazili pacijenti iz Hrvatske, ali koji su od naših liječnika, zbog kompleksnosti potrebnog operacijskog zahvata, bili najprije upućeni na liječenje u inozemstvo. U inozemstvu su se javili preporučenim renomiranim kirurzima za ruku, a ovi su ih pitali, kad su saznali da su iz Hrvatske, zašto se ne jave na liječenje prof. Biliću u Zagreb. Neki od pacijenata inzistirali su ipak da budu operirani u inozemstvu, te su odustali od toga tek kad su čuli da su liječnici koji su ih trebali operirati u inozemstvu od mene naučili metodu koja je trebala biti primijenjena na njihovoj ruci.
Hrvatska će uskoro postati članica Europske unije, što mislite, hoće li se to odraziti na Vaš rad i u kojoj mjeri?
Ulazak Hrvatske u EU će se na moj rad odraziti pozitivno jer ću, s obzirom na nestanak granica, imati lakši fizički pristup kolegama iz inozemstva s kojima se inače povremeno susrećem i izmjenjujem iskustva.
Ono što me najviše zabrinjava, nakon ulaska Hrvatske u EU, odljev je najboljih i mlađih liječnika, pa i ostalog medicinskog osoblja iz Hrvatske. I do sada je u Hrvatskoj, kao i u ostalim zemljama regije i EU, postojao kako manjak liječnika općenito, a posebno dobrih liječnika i koji će lakše naći radno mjestu u zemljama EU zahvaljujući svojim izvrsnim kompetencijama – znanjima i vještinama.
Nisam zabrinut za budućnost Bilić Visiona jer smo uvijek inzistirali na brizi o pacijentima, vrhunskom znanju, na kontinuiranoj edukaciji kompletnog osoblja, pomlađivanju kadrova te ljudskom i prijateljskom odnosu prema pacijentu. Ako ustanova zadrži takav stav, održavajući i povećavajući kvalitetu usluge, mislim da će se uvijek tražiti takva medicinska usluga, kako od hrvatskih i pacijenata regije, tako sada lakše i od građana EU i svijeta.
