Čitava jedna generacija nogometnih junkieja ranih 90-ih regrutirana je na igrama čudesnog crnca iz Kolumbije. Tako nekako mora da je igrao Pele, mislili smo gledajući Tinove eksplozivne driblinge i lude golove. Iznad svega, gledajući vratolomne salto-skokove kojima je golove proslavljao. Nitko to prije njega nije tako radio.
Parma, međutim, nikad nije bila Asprilla i co. Bila je puno više od toga. U svibnju 1993. godine dotad anonimni klub iz Emilia-Romagne, smješten u istoimenom gradu veličine Rijeke, osvojio je na senzacionalan način Kup europskih kupova i bez ozlijeđenog Asprille. Gianfranco Zola briljirao je u finalu protiv Antwerpena.
U godinama koje su dolazile Parma je postala najuspješniji talijanski klub u UEFA-inim natjecanjima iza svetog trojstva Apeninskog poluotoka, Milana, Juventusa i Intera. Pod vodstvom velikih trenera Scale, Malesanija i Ancelottija, te uz pomoć ponekog hrvatskog nogometaša (Mario Stanić), osvojena su tri Talijanska kupa, a onome Kupu pobjednika kupova dodana su i dva trijumfa u Kupu UEFA-e. Sve to unutar samo devet godina.
Novo tisućljeće nije tako dobro ni velikodušno prema Parmi, koja od svih teških financijskih kriza u posljednjih 15-ak godina trenutačno trpi najgoru. U posljednjih 60-ak dana klub je dvaput prodan za 1 euro. U stvarnosti ne vrijedi niti toliko s obzirom na goleme dugove. Štoviše, talijanski ovršitelji upravo prazne Parmina skladišta, garaže i urede...
Nekako istodobno s druge strane svijeta došla je fotografija Tina Asprille u društvu četiriju vrućih Kolumbijki. Nakon nogometne, Tino je započinjao gangstersku (pucao po zaštitarima na vlastitoj farmi u Kolumbiji), televizijsku (reality show) i poduzetničku karijeru. Prije dvije godine dobio je ponudu za ulazak u pornografsku industriju, a jesenas je na kinesko tržište lansirao aromatiziranu seriju kondoma koje proizvodi. Brand nosi ime Tino, a sam Asprilla toplo preporuča aromu aguave.
Nešto nam govori da je svoje Valentinovo Asprilla proslavio strašno. Za njegov se klub to ne može reći.
