Ako čitate ovo, vjerojatno ste preživjeli barem jednu globalnu pandemiju gripe, jednako opasne poput smrtonosnog soja iz 1918., piše BBC.
'Blage' pandemije
Pandemija je izbila 1957. (takozvana 'azijska gripa'), zatim je tu bila 'hongkonška gripa' iz 1968., a 40 godina kasnije, 2009. godine, došla je i 'svinjska gripa'.
Svaka od tih pandemija imala je slično porijeklo, te je nastala od životinjskog virusa koji je evoluirao na taj način da može prijeći s čovjeka na čovjeka. No broj umrlih teško da se može usporediti. Smatra se da je od španjolske gripe 1918. godine umrlo čak 40 do 50 milijuna ljudi, dok je od azijske i hongkonške umrlo dva milijuna, a od svinjske gripe je 2009. godine umrlo 600.000 ljudi.
Postotak smrtnosti kod zadnje tri pandemije bio je ispod 1%.
Ljudski gubici kod pandemije iz 1918. bili su toliko veliki da ju mnogi liječnici i dalje nazivaju "najvećim medicinskim holokaustom u povijesti". No što ju je učinilo tako smrtonosnom? I može li nam to znanje pomoći da se pripremimo za slične pandemije danas?
Napredak medicine i životnih uvjeta
Razumijevanje tih pandemija bilo bi nemoguće bez poznavanje ogromnih koraka u medicini tijekom 20. stoljeća. Doktori su 1918. tek otkrili da postoje virusi. "I sigurno nisu znali da su upravo virusi prouzročili ovu bolest", kaže Wendy Barclay iz Imperijalnog koledža u Londonu. Bili su još daleko od antiviralnih lijekova i cjepiva koji sada pomažu u spriječavanju širenja i omogućuju brži oporavak.
Mnoge smrti oboljelih od gripe prouzročene su ustvari sekundarnim, bakterijskim infekcijama koje se lakše ugnijezde u oslabljenom organizmu, a što najčešće dovodi do upale pluća. Antibiotici poput penicilina, otkrivenog tek 1928., sada omogućuju doktorima smanjivanje rizika, no 1918. nije bilo takvog tretmana, niti je bilo cjepiva koje sada pomaže zaštititi najugroženije. "Naša zdravstvena infrastruktura i dijagnostički i terapeutski alati znatno su napredniji", kaže Jessica Belser, koja radi s odjelom za gripu Američkog centra za kontrolu i prevenciju bolesti.
Osim nepostojanja osnovnih medicinskih alata 1918. godine, veliki broj smrti bio je i direktna posljedica užasnih životnih uvjeta tijekom tog tragičnog razdoblja ljudske povijesti. Rovovi su bili savršeno mjesto za razmnožavanje zaraza tijekom Prvog svjetskog rata. "Virus je nastao kada su stanovništva koja su do tada imala malo međusobnog kontakta, dovedena u međusobni kontakt na bojištu", kaže Patrick Saunders-Hastings sa Sveučilišta Carleton u Ottawi. "I u puno slučajeva imali su i druge ozljede i bili su pothranjeni." Nedostatak vitamina B posebno je podizao stopu smrtnosti u kasnijim pandemijama.
Čak i oni koji su ostali doma živjeli su u zatvorenim, napučenim uvjetima koji su vodili do veće izloženosti virusu. To nije samo ubrzalo prijenos i povećalo šanse da će se više ljudi zaraziti, već je pojačavalo i teškoću simptoma. "Znamo da što veću dozu dobijete to postanete bolesniji, jer virus može lakše savladati imunološki sustav i bolje se učvrstiti u vašem tijelu", kaže Barclay.
"Dobro je poznato da su poboljšana sanitacija i higijena, povezane s industrijalizacijom i općim smanjenjem siromaštva, znatno doprinjele ukupnom smanjenju smrtnosti od zaraznih bolesti u 20. stoljeću", slaže se Kyra Grantz sa Sveučilišta u Floridi. Analiziranjem zapisa iz Chicaga tijekom španjolske gripe pokazala je kako su faktori poput gustoće stanovništva i nezaposlenosti direktno utjecali na šanse da određene osobe umru. Zanimljivo, podaci iz Chicaga pokazuju jaku povezanost između rizika smrtnosti i stope nepismenosti unutar različitih područja grada. To je možda zato što je nepismenost bila samo jedan od faktora povezanih sa siromaštvom. No, moguće je da je nedostatak obrazovanja imao i direktnu ulogu u napredovanju bolesti.
Izrazito zarazan soj iz 1918.
Unatoč svim tim faktorima, mnogi znanstvenici danas vjeruju da je sam soj virusa iz 1918. bio posebno jako zarazan, iako nam je trebalo puno stoljeće da razumijemo zašto. Do vremena kada su tehnike potrebne za hvatanje, pohranjivanje, kultiviranje i analiziranje virusa izumljene, originalni smrtonosni soj već je davno nestao. No nedavni napredak u tehnologiji genoma omogućio je znanstvenicima uskrsnuće aktivnog virusa iz nacrta koje su ostavili inertni povijesni uzorci, kojima su zatim zarazili laboratorijske životinje poput majmuna kako bi proučavali učinke.
Osim jako brzog repliciranja, soj iz 1918. je izgleda aktivirao posebno intenzivan odgovor imunološkog sustava, uključujući i ubrzano ispuštanje imunoloških stanica i inflamatornih molekula. Iako bi robustan imunološki odgovor trebao pomoći u borbi sa zarazom, ovakva pretjerana reakcija previše bi opteretila tijelo, što bi rezultiralo teškom upalom i nakupljanjem tekućine u plućima, što je povećavalo šanse sekundarnih infekcija. Upravo bi to moglo objasniti zašto su mlade, zdrave odrasle osobe, kojima bi inače bilo najlakše preboliti gripu, bile najgore pogođene, jer je njihov jak imunološki sustav stvarao najjače reakcije.
Razlog toliko jake reakcije je činjenica da je gripa iz 1918. tek bila evoluirala iz verzije koja tipično pogađa ptice, te je pribavila mutacije koje su joj omogućile zahvaćenje gornjeg respiratornog sustava. To je značilo da se mogla prenositi zračnim putem, kašljanjem i kihanjem.
Upravo je ta činjenica važna iz dva razloga. Prvo, bez prijašnjeg izlaganja virusu, imunološki sustav tijela nije mogao stvoriti učinkovit odgovor. no isto tako, ni sam virus se nije prilagodio ljudskom organizmu. Suprotno uobičajenom mišljenju, nije u najboljem interesu virusa da ubije svog domaćina, jer onda ima manje šanse prenijeti svoj DNK na druge. Zbog toga većina virusa evoluira na način da s vremenom postane manje smrtonosna. No 1918. virus se još nije stigao prilagoditi.
Nasuprot tome, kasnije su pandemije sadržavale već neke od prilagodbi prije no što se raširile širom svijeta, te su stoga bile manje smrtonosne.
