Jesi li znala da psihoterapija može imati negativne nuspojave – kaže mi jedan član obitelji nakon što je pročitao o tome ozbiljan članak u poznatom njemačkom časopisu. Ovisi što misliš pod nuspojavama – odgovaram. Pa, odgovara on, može dramatično utjecati na međuljudske, prvenstveno obiteljske odnose, izazvati promjene u ponašanju, može izazvati ovisnost o terapeutu, pogoršati simptome ili izazvati nove…
Nisam pročitala članak o kojem je riječ, no odmah sam pomislila da nisu sve navedene nuspojave negativne. Možda društvena pravila sugeriraju da su neki odnosi „zauvijek“, ali ako nam razaraju život i dugoročno pogoršavaju stres čime čak povećavaju šanse za ozbiljne bolesti, onda je možda bolje da se raspadnu. Ako se, pak, naše ponašanje promijeni na način da nije destruktivno i socijalno neprihvatljivo (tek narušava određena odavno postavljena očekivanja unutar određenih odnosa), možemo postaviti pitanje je li to nužno negativna nuspojava.
Savjesna praksa
Psihoterapijskih pravaca je na desetke i svaki ima svoje zakonitosti, alate i kriterije savjesne prakse. No, psihoterapijskih klijenata je daleko više kao i njihovih životnih putova, izazova, stanja, teškoća, bolesti ili poremećaja.
Kada je psihoterapeut uključen kao dio tima u tretiranje određenih psihijatrijskih poremećaja, svakako mu je zadatak da pomogne smanjiti patnju svog klijenta, ali i da mu pomogne funkcionirati unutar raspona društveno prihvatljivih normi, da mu pomogne u ostvarivanju primjerene samokritičnosti i samoprocjene te da ga podrži na putu traženja ravnoteže.
No, češće na terapiju ili savjetovanje dolaze funkcionalne i samosvjesne osobe koje osjećaju ograničenja, stres, nezadovoljstvo ili teške emocije u određenim područjima života koja sami ne znaju promijeniti. Mnogi ih čak i znaju promijeniti, ali im je potrebna stručna podrška na tom putu kad se susretnu s unutarnjim konfliktima, sumnjama i preispitivanjima ili s duljinom procesa promjene.
Otkrivanje sebe
U procesu psihoterapije dotaknu aspekte sebe koji su im dotad bili skriveni i nepoznati (jer su u sebi podržavali samo one vrijednosti koje su im npr. nametnuli drugi), razotkriju potrebe koje su dugo potiskivali, identificiraju svoje ili tuđe zablude ili jednostavno bolje upoznaju sebe i počinju si više vjerovati i na sebe se oslanjati. A to za posljedicu može imati velike promjene. Odgovoran terapeut će klijenta pripremiti na te promjene te ispitati ima li alate ići tim putem. Da bismo krenuli u promjenu dosadašnjeg načina života i funkcioniranja, potreban nam je kapacitet da tu promjenu podržimo i izdržimo. A on se ne razvija preko noći.
Zato klijenta uvijek treba pitati što želi postići terapijom. Netko želi živjeti svoj autentični život, netko drugi želi se uskladiti s onim što se od njega očekuje i postići ciljeve koji su društveno prihvatljivi, netko treći nešto drugo. To pitanje treba postavljati uvijek iznova jer se odgovor u procesu terapije ili savjetovanja može mijenjati.
Normalan život
Jedna klijentica na savjetovanju je postavila cilj da želi „normalan život“. Istraživale smo što je za nju normalan život. On je imao vanjske odrednice i kvalitete - s kim, kada i kako bi trebala živjeti da joj život postane „normalan“. No, tijekom savjetovanja je polako otkrivala kako neće doći do svog normalnog života ako joj putove kojima će se kretati određuju drugi. Ako bude poslušna meta kritika bližnjih te ako sebe definira prema tome što oni misle o njoj – prema njezinim mjerilima nikad neće živjeti normalno. No, nije željela te ljude izgubiti.
Pomno je promatrala i istraživala taj unutarnji konflikt mjesecima, a onda polako pravila korake i eksperimente. Njezini odnosi značajno su se promijenili - naučila je postavljati granicu, otkrivati što je u odnosima boli i što se krije iza njezinog obrambenog mehanizma „nema veze“ . Neki su njezini odnosi propali, no za to se mjesecima pripremala. Drugi su postali ravnopravniji i kvalitetniji, a ona se naučila samopoštovanju. I uz to je našla nove, podržavajuće ljude s kojima gradi nove odnose.
Tu vrstu introspekcije, naravno, trebao bi imati i svaki terapeut. Ako, primjerice, veže klijenta uza se i čini ga ovisnim o sebi te tako ispunjava neku svoju potrebu, to nije stvar psihoterapije, nego manjka terapijskih vještina i samorazumijevanja dotičnog terapeuta. No, u svakom poslu naći ćemo ljude koji ga ne obavljaju temeljito, savjesno i prema pravilima struke. Odgovornost je svakoga od nas da nađemo stručnjaka koji zadovoljava naše kriterije.
