No strah od klaunova seže znatno dalje u povijest. Toliko, da su se već 20-ih godina prošlog stoljeća psiholozi pozabavili tim fenomenom. Bez imalo grižnje savjesti (obzirom na to da su etički standari tada bili bitno drugačiji) John B. Watson i Rosalie Rayner su uvjetovanim refleksom usadili fobiju od klaunova u inače stabilno dijete, pokazujući kako su djeca puno prijemčljivija za uvjetovanje fobije.
U klasičnom uvjetovanju, neutralni podražaj (poput klauna) povezuje su s bolnim (poput gladi, fizičke boli, tjeskobe... ) ako se često pojavljuju istodobno. Tada se osoba počne plašiti neutralnog podražaja.
S klaunovima se upoznajemo u jako osjetljivo vrijeme
"Djeca oko druge godine su vrlo reaktiva na poznati oblik tijela i nepoznato lice", objašnjava psiholog dr. sci Ronald Doctor. Spoji li se u istom dobu života: veći rizik od stvaranja fobije, osjetljivost na nepoznata lica i česti susreti s kalunovima – kombinacija je dobitna za doživotni strah od klaunova.
No čak i ljudi koji nikad u djetinjstvu nisu bili u društvu klauna tijekom neugodne rođendanske zabave, osjećaju barem nelagodu kada vide klauna.
Pod maskom je sve moguće
Neki strahovi su evolucijski urođeni – primjerice plašimo se pauka jer je priličo korisno izbjegavati otrovne životinje. A antropolog Claude Levi-Strauss tvrdi da je slično i s maskama koje "pružaju veliku slobodu onome tko ih nosi".
"Maska uklanja lice iz interakcije među ljudima, a upravo je lice glavni nositelj komunikacije", piše Levi Strauss. Zbog toga se osjećamo nelagodno pred maskiranom osobom jer ne možemo pročitati njegove namjere.
Gori od jezivih androida
Sigmund Freud postavio je teoriju "jaza nepoznatog". Privlače poznata lica, a ravnodušni smo prema nečemu nepoznatom. Zato će nam automobil djelovati simpatičnije što nas više podsjeća na lice.
No u jednom trenutku će stvari postaju previše slične , a jezivo različite. Zato su nam E.T. ili plišani medvjedić slatki – podsjećaju nas na ljudsko lice, a japanski androidi jezivi – gotovo su identični ljudima, ali mozak jednostavno ne može "probaviti" lice bez ključnih ljudskih karakteristika. Slično je i s klaunovima.
Ali kako, kad se smiješe?
"Prepoznajete osmijeh, mozak ga registrira kao nešto pozitivno, no istodobno ne možete gledati nekoga tko se stalno smiješi jer znate da nešto ne valja. Isto vrijedi i za klaunove – upravo to što cijelo vrijeme imaju isti izraz lica ih čini zastrašujućima jer ne možete.
A čak i ako se ne bojite klaunova, nagon ovog videa hoćete...
