"Rano ujutro 16. rujna 1995. godine, prijatelj mog tate - 38-godišnji učitelj pisanja Steve Oliver - pokupio me na putovanju od Eau Clairea do Madisona u Wisconsinu. Trebali smo zajedno pregledati plan moje knjige koju pišem. Iako sam imala tek 13 godina i išla u 7. razred, Oliver je obećao mom tati da će moje radove predati u Random House i da ih oni zaista žele objaviti. Spakirala sam CD-e, majicu, hlače i kupaći kostim. Krenuli smo u sedam sati ujutro, dok su moja braća, sestre i pomajka još uvijek spavali. Zaspala sam tijekom puta, a kad sam se probudila - bila sam zavezana.
"Ovako ćemo dalje", rekao mi je Oliver užasavajuće niskim tonom glasa. "Ti se više ne zoveš Jessyca. Tvoje novo ime je Cindy Johnson. Moje ime je David Johnson. Ja sam tvoj otac. Ako te itko pita zašto si tako tužna, reci da je to zato što su ti majka i braća blizaci nedavno poginuli u prometnoj nesreći."
I to je bio početak najužasnija tri mjeseca u mom životu. Oliver me odveo u zračnu luku u Kansas Cityju, gdje mi je iza leđa držao nož dok smo ulazili u avion za Houston. Ondje smo odsjeli u dva odvratna hotela prije nego smo se smjestili u Days Inn blizu zračne luke. I ondje sam ostala - većinu vremena zaključana u sobi - više od 100 dana. I gotovo svaki dan, moj me otmičar prisiljavao na seks s njime. Kako se uspio izvući s time? Zašto sam radila ono što mi je rekao da radim? Zašto nisam mogla pobjeći? Zašto sam na trenutak zaboravila tko sam? To su pitanja koja su me ljudi pitali tada, ali i sada - više od 10 godina nakon toga. Rekla sam im da je to jednostavno iskustvo koje ne možete ni zamisliti - iskustvo od kojeg se i dan danas oporavljam, kao 24-godišnja djevojka.
"Njegovo je zlostavljanje bilo i psihičko i fizičko. Govorio mi je da sam glupa, bezvrijedna, ružna i da me ni jedan dečko ne bi htio"
Prvi sam put upoznala Olivera kad sam išla u treći razred osnovne škole, gdje je bio pomoćnik mog učitelja. On i njegov sin živjeli su kuću do moje majke (moji su roditelji razvedeni). Oliver bi pozivao nas djecu da se igramo u njegovu dvorištu i gledamo filmove. Proćelavi muškarac s debelim naočalama natjerao me da mu sjednem u krilo. Sjećam se tog odvratnog mirisa njegova tijela pomiješanog s mirisom kave i cigareta. Iako je uvijek nosio košulju zakopčanu do grla, uvijek je izgledao prljavo.
Počeo me seksualno napastovati u svojoj kući - rekao bi mi da sam napravila nešto jako loše i natjerao bi me da odem u kuhinju. A onda, ako ga nisam dirala na način na koji je on to htio, udario bi me. S vremenom me natjerao i na oralni seks i seks, ponekad čak i dva puta na dan. Udarao bi me po nogama ili leđima, ili me pak gurao metlom.
Njegovo je zlostavljanje bilo i psihičko i fizičko. Govorio mi je da sam glupa, bezvrijedna, ružna i da me ni jedan dečko ne bi htio. Terorizirao me prijetnjama o tome što će mi sve učiniti ako ikome išta kažem. A jednom kad sam mu se oduprla, u trbuh mi je zabio vršak noža. Krvarila sam, a on je odbio odvesti me u bolnicu te me natjerao da preko toga sama zalijepim flaster. Ako itko ikada sazna za nas, upozoravao me, ubit će cijelu moju obitelj. I nakon toga, više se nisam opirala.
Zašto je izabrao baš mene? Psiholozi kažu da pedofili mogu 'nanjušiti' svoje žrtve, pa je vjerojatno i Oliver prepoznao moju ranjivost. Prije nego je došao on, neki su me odrasli muškarci već seksualno zlostavljali. Kad sam imala pet godina, tata djevojke moga oca, koji me često čuvao, natjerao me u krevet i masturbaciju. Sljedeći zlostavljač, cimer moga oca, često me tjerao da ga oralno zadovoljavam.
A onda, u petom razredu, napokon se činilo da je moja noćna mora završila. S mamom i oćuhom preselila sam se u drugi grad. Bila sam presretna - i napokon sam bila slobodna! Ali, čini se da ipak nisam... Gotovo odmah se za nama pojavio i Steve Oliver i počeo nas nazivati doma, moleći mene i moju braću da se dođemo igrati s njegovim sinom. Moja je majka nazvala policiju, ali to ga nije spriječilo. Vratio se u Eau Claire i uselio u neku kamp kućicu blizu mog oca, znajući da ću ga posjećivati svaki drugi vikend.
"Nakon otmice, Oliver mi je odrezao kosu i iz plave je prebojao u tamno smeđu, a zatim me natjerao da nosim široku odjeću kako bih izgledala gotovo poput dječaka"
Nagovorio je mog oca da se pridružim njegovoj radionici za dječje pisanje. Svaki smo tjedan pisali pjesme i eseje, ali tek sad shvaćam da je njegova prvotna namjera bila da namami djecu na seks. Prilično sam sigurna da je uznemiravao još jednu djevojčicu iz moje grupe. Tada to još nisam znala, ali policija je trebala zatvoriti Olivera zbog prijevare, ali on je, naravno, odlučio pobjeći. I nije htio svoju 'djevojčicu' ostaviti samu...
Nakon otmice, Oliver mi je odrezao kosu i iz plave je prebojao u tamno smeđu, a zatim me natjerao da nosim široku odjeću kako bih izgledala gotovo poput dječaka. Menadžerima u Days Inn hotelu ispričao je priču o mojoj majci i braći te o njihovoj tragičnoj smrti u prometnoj nesreći. Sažalili su se nad njime i zaposlili ga kao domara. Živjeli smo u bloku preostalih soba koje nisu bile sređene po pravilima, a on me znao zaključati ondje i ostaviti me da budem sama cijeli dan i cijelu noć, ali bi me svako toliko došao provjeriti. A kad nisam slijedila njegova naređenja, zavezao bi me za krevet i pretukao.
U početku sam bila puna nade i vjerovala da će me moji roditelji pronaći. Ali kako su dani prolazili, agonija je bila sve veća: Koliko će vremena proći prije nego me netko spasi? Hoću li se ikada vratiti doma? Hoću li ikada ponovno vidjeti svoju obitelj i prijatelje i voditi normalan život? Dokle god sam bila s Oliverom, znala sam da bol nikada neće proći. Pokušala sam nazvati doma, ali mi je neprestano izbacivalo pogrešne brojeve. A onda sam shvatila da je vjerojatno tako presložio telefon da, kad bih utipkala dva, vjerojatno je to bio broj pet ili osam.
"Uspio me uvjeriti da sam ja zaista Cindy Johnson, a kad su me FBI agenti pronašli, predstavila sam im se kao Cindy"
A onda sam se prestala truditi. Nešto se u meni počelo mijenjati i jednostavno sam odustala. Oliver mi je neprestano ponavljao da me moji pravi roditelji mrze i da me nitko nikada neće voljeti. A istu sam stvar slušala od različitih muškaraca od moje pete godine. Kad nešto čuješ toliko mnogo puta, počneš vjerovati u to. Također je izmišljao moja sjećanja kao Cindy Johnson i više nisam mogla razlikovati što je moj stvarni život, a što je život na koji me on natjerao.
Oliver je religiozno pratio svaku epizodu serije America's Most Wanted jer je htio na vrijeme biti upoznat s time da mu je policija možda na tragu. Jedne večeri kad je propustio emisiju, kasnije sam doznala, na programu je bila emisija o mojoj otmici. Žena koja je radila u hotelskom restoranu prepoznala je Olivera s fotografija i nazvala ih. Negdje oko dva sata ujutro FBI agenti ušli su u našu sobu. Olivera su stjerali uza zid, odveli me na stranu i pitali me kako se zovome. "Cindy Johnson", rekla sam. "Ne", rekao mi je agent. "Tvoje ime je Jessyca."
No, tada sam već zaista mislila da je moje pravo ime Cindy Johnson. Tek nakon što su mi pokazali fotografije mojih roditelja iz policije uspjela sam se prisjetiti svoje majke i oćuha. Znala sam dio naše adrese, ali broj telefona nisam zapamtila. Isprao mi je mozak. Agenti su mi pokušali pomoći da shvatim što se događa. Ispitivali su me od trenutka kad su me spasili pa sve do trenutka kad avion moje mame sljedećeg poslijepodneva nije sletio u Houston. Bio je to 2. prosinac 1995.
Čim je mama izašla iz aviona više me nitko ni u što nije morao uvjeravati. Odmah sam joj potrčala u zagrljaj. 105 dana otkako me Oliver oteo ponovno sam bila sa svojom obitelji. Reporteri, koji su se nalazili sa svih strana, ispitivali su me razna pitanja i fotografirali me. FBI agenti su mi rekli da sam tada ja bila jedno od 13 otetet djece koju su uspjeli spasiti u čitavoj zemlji.
"Djeca su me neprestano ispitivala: 'Zašto nisi pokušala pobjeći?' I to je pitanje koje me proganja cijelo vrijeme"
Sa svojim roditeljima nisam razgovarala o tome što se događalo tijekom moje otmice. Doma sam se vratila za vikend, a u ponedjeljak sam već krenula u školu, zato što sam očajnički htjela da se moj život vrati u normalu. Moji prijatelji nisu znali kako bi točno razgovarali sa mnom, a druga su me djeca neprestano ispitivala: "Zašto nisi pokušala pobjeći?" I to je pitanje koje me proganja čitavo ovo vrijeme. Svi stalno govore "Ja bih napravio ovo ili ja bih napravio ono", ali oni nisu bili u mojoj koži. Jesam li zaista mogla pobjeći? Ne. Imala sam tek 13 godina i bila sam teška oko 50 kilograma, a Oliver me prije toga već jednom ozlijedio kako bih šutjela. Pomislila sam; ako je mogao učiniti takvo što, vjerojatno me je bio sposoban i ubiti.
Na svu sreću, moji divni učitelji i učiteljice pomogli su mi da prebrodim te loše trenutke i ponovno postanem pozitivnija. Počela sam dobivati dobre ocjene, radila sam na raznim umjetničkim projektima kao i na projektima izvan škole. Potrudili su se da ne dopuste da mi Oliver preuzme čitavu budućnost, kao što mi je bio preuzeo djetinjstvo. Na suđenju, koje se održalo u lipnju 1996. godine, svjedočila sam satima. Oliver i njegovi odvjetnici sve su pokušali uvjeriti u to da sam ja s njime pobjegla svojevoljno i da sam ga zapravo ja namamila u Teksak. Naravno, porota im nije povjerovala, a moj otmičar i silovatelj zaradio je 40 godina zatvora bez mogućnosti pomilovanja. FBI agentima također sam ispričala i o drugoj dvojici muškaraca koji su me zlostavljali kad sam bila mala te su i njih osudili.
"Trudim se živjeti normalnim životom, nadam se da ću se jednog dana udati i imati djecu i jednostavno ne želim dopusitit Oliveru da pobjedi"
Nakon srednje škole, upisala sam se na Sveučilište Wisconsin-Stout i diplomirala psihologiju te se usmjerila prema kriminalnom pravu i sociologiji. Diplomu sam proslavila prošle godine. Vrlo je neobično za dijete koje je oteto da normalno završi srednju školu, a kamoli fakultelt. Ali što su mi drugi više govorili da ne mogu, ja sam bila tim odlučnija uspjeti.
Ta me otmica promijenila za cijeli život - i izvana i iznutra. Oliver me toliko puta izudarao po licu da mi se kosti nikada nisu do kraja oporavile i normalno zarasle, zbog čega sam morala ići na čak deset operacija čeljusti u samo godinu dana. Dijagnosticirali su mi fibromialgiju, kroničnu bolest mišića koja je ponekad toliko nepodnošljiva da jedva mogu hodati. Bojim se letjeti u avionu zato što sam natjerana da uđem u jedan neposredno nakon što sam oteta. Ne mogu podnijeti miris kave jer je Oliverov dah uvijek mirisao na kavu.
Na trenutak sam čak pomislila kako je nasilje normalno, pa sam ušla u vezu s nasilnim partnerom. Ali kako sam odrasla i postajala snažnija, uspjela sam otići iz te nasilne veze i sada ne toleriram nikoga tko viče na mene, udara me ili me ponižava na bilo koji drugi način. I iako mi je jako teško vjerovati ljudima, nadam se da ću se jednog dana udati i roditi djecu. Svog sam sadašnjeg dečka, Curta, upoznala u kuglani u kojoj radimo. Prvo smo bili samo prijatelji, a sad smo zajedno više od dvije godine. Imamo i dobrih i loših trenutaka, a meni je i dalje teško u potpunosti se otvoriti, ali pokušavam biti što je moguće pozitivnija.
Jednostavno ne želim dopustiti da Oliver pobjedi. Kad god za to imam priliku, o svom iskustvu i seksualnom nasilju općenito govorim u školama i na konferencijama. Moj je cilj doktorirati i započeti karijeru u kojoj ću pomagati svima onima koji su bili oteti ili zlostavljani, a možda bih čak voljela raditi u centru za nezbrinutu djecu. Opcije još uvijek ostavljam otvorenima. Ali trudim se i napravit ću sve da barem pokušam spriječiti da bilo koja druga djevojčica ili dječak postanu žrtve", ispričala je Jessyca za Cosmopolitan.
