Stavljamo ih posvuda - na oči, usne, lice, kosu, germknedle, u pića, kolače, a ni same ne znamo zašto. No, kako piše Refinery 29, razlog za opsjednutost šljokicama zapravo leži u evoluciji.
Stručnjaci sa Sveučilišta Ghent proučavali su je li privlačnost prema sjajnim predmetima nešto što naučimo ili nam je urođeno. Otkrili su da i djecu i odrasle više privlače sjajne površine i stvari nego one mat finiša.
Čak ih je i Kleopatra koristila
Iza ovoga stoji fascinantna činjenica - privlačnost prema šljokicama zapravo proizlazi iz našeg primarnog nagona za vodom. Ovo je zapravo logično jer se i sami većinom sastojimo od vode, a bez nje nema života.
Čak je i Kleopatra radila vlastite šljokice od zelenog malahita, zlatnih listića i samljevenog oklopa skarabeja. Šljokice koje danas koristimo prvi je osmislio Henry Ruschmann tako što je 1934. samljeo otpadni metal i plastiku i slučajno dobio blještave čestice.
Imaju i lošu stranu
Šljokice su postale toliko popularne da ih danas možemo naći u svemu, no imaju i jednu lošu stranu. S obzirom da su napravljene od plastike, ne mogu se razgraditi i tako zagađuju okoliš. Može ih se naći u rijekama i jezerima, a nije isključeno da ih pojedemo skupa s mesom neke ribe ili popijemo s naizgled čistom vodom.
Sva sreća da postoje brendovi koji izrađuju biorazgradive šljokice pa su one svakako bolji izbor od ovih štetnih.