"Liječnik je pogledao u skalu, a zatim je pogledao u mene s toliko kiselim osmijehom na licu te mi održao lekciju o tome kako moram jesti povrće, povremeno vježbati i kako se isplati žrtvovati sam sebe drevnim bogovima za savršen fizički izgled (okej, ovo zadnje nije istinito, ali zapravo, s obzirom na način na koji je govorio, čak bi i moglo biti istinito). Polako sam se vratila u svoj automobil, potpuno zbunjena i ošamućena.
Počela sam nekontrolirano ridati čim sam sjela unutra. Plakala sam zbog svake izbočine, udubine i obline na svom tijelu, zbog kojih zapravo i mrzim svoje tijelo otkad sam navršila 13 godina. Plakala sam kad sam se sjetila riječi svojih bake i djeda koji su me pitali je li mi stvarno potreban toliko veliki komad deserta na tanjuru te svih onih ljudi koji su me gledali kao seksualni objekt, točnije moj jednodijelni kupaći kostim, jer sam zapravo imala obline kojima sam ga mogla popuniti.
Plakala sam zbog svakog onog puta kad bi mi druge djevojke rekle da mi je stražnjica prevelika, i da, nisu to mislile kao kompliment. Plakala sam i plakala jer, iskreno, do tog sam se trenutka osjećala zdravo. Nitko mi nikad nije ovako izravno rekao da izgledam nezdravo.
'Mogu pretrčati više od 1,5 kilometra, bez stajanja. Plašem, svuda idem pješke, odlazim u teretanu...'
Imala sam obline, ali i isklesane mišiće, uvijek sam bila u dobroj formi, ali nikad nisam bila bolesna. Mogla sam pretrčati 1,5 kilometar bez stajanja. Odlazila sam u teretanu kad sam našla vremena i kad mi je trebalo pošteno znojenje. Redovito sam plesala i svuda sam išla pješke. Iako sam jela kombinaciju povrća i slatkih ponoćnih zalogaja, nikad nisam imala osjećaj da se moje tijelo pretvorilo u nekoga koga zanima samo nezdrava hrana i tko je proždrljiv i nezdrav. Da, kad je liječnik izgovorio te riječi - 'prekomjerna težina' - u ustima mi je ostao gorak okus i samu sam sebe upitala: 'Znači li to da sam debela? Je li me zato moj bivši dečko ostavio? Jesam li zbog toga neprivlačna?'
Dopustila sam da jedna rečenica mog liječnika kontrolira svaku moju nesigurnost. Počela sam se više skrivati, pokušavala sam prikriti svaku svoju 'nesavršenost' ispod široke odjeće i često sam se koristila sarkazmom i sama zbijala šale na račun same sebe i svog tijela. Iako nisam striktno promijenila prehranu, jedenje je sad postalo više poput mučenja, više nije bilo nešto u čemu uživam.
'Samo zato što ne nosim konfekcijski broj 32, što svi od mene očekuju, to automatski znači da sam nenormalna i nezdrava?'
Ples je bio nešto što me podizalo kad bih se osjećala užasno. Ondje sam upoznala divne prijatelje koji su me u svemu podržavali, i tada je hrana postala nešto društveno, nešto oko čega su se povezali ljudi koji jednako obožavaju i hranu i ples, uvijek bismo se družili uz neki obrok. A ples je ujedno uklonio moć koju je hrana nekad imala nada mnom. Hrana mi je bila potrebna kako bih mogla plesati, kako bih imala snage vježbati do dugo u noć te kako bih mogla izdržati četverosatne probe, dodatne treninge i cjelodnevna plesna natjecanja.
I dalje imam onih dana kad mi se ništa ne čini ispravnim i kad zbog svog tijela propitkujem vlastito zdravlje. Ostala dane, pak, shvaćam da je moje tijelo takvo kakvo jest. Može plesati, može plivati, može trčati, može skakati, može surfati, može se rastegnuti, može sve. Moje tijelo je borac. Pa, što ako moji kilogrami nisu unutar granica liječničke skale? Pa što ako ne nosim konfekcijski broj 32, onaj koji svi očekuju da nosim? Ja sam prekrasna. Ja sam snažna. I, ono što je najvažnije, ja sam zdrava."
Izvor: Refinery 29
