Food blogerice Iva Savić (Cooloinary Postcards) i Doris Valković (Foodoris) te kineziologinja Marita Ukić u Zagrebu organiziraju druženja za sve one kojima užurbani tempo ne ostavlja vrijeme za predah i punjenje baterija.
Kako su došle na ideju da organiziraju Mini Retreat i kome je namijenjen, što im je važno u životu, kako uspiju nagovoriti klince da jedu povrće i još štošta upitali smo Ivu, Doris i Maritu.
"Imale smo želju da s blogovima i našom pričom vezanom uz hranu napravimo nešto više. No, htjele smo da to ne bude još samo jedno događanje gdje će se nešto jesti. Na jednoj zimskoj kavi predložila sam da zajedno napravimo "nešto" – počele smo razgovarati i u pola sata smo sve smislile", kaže Iva.
"Mini retreat smo osmislile za ljude koji su prezaposleni, umorni, preopterećeni obvezama kako privatno tako i poslovno, a koji simpatiziraju zdravi način života, vole prirodu, dobru hranu. Prve su nam na pameti bile mame, koje rade i na poslu i doma i nemaju kad uzeti predah, vrijeme za sebe, a onda i prijateljice koje se žele družiti uz neki kvalitetni sadržaj, ali i svi oni koji žele sebi pokloniti malo vremena i jedno lijepo iskustvo", dodaje Doris.
(FOTO: Lili Bašić)
- Iva i Doris, vi brinete o hrani i piću na druženju, a Marita je zadužena za rekreativni dio. Što volite ponuditi gostima i zašto?
Doris i Iva: Na našem Mini retreatu gostima volimo ponuditi prirodnu hranu s naglaskom na organski uzgoj, pritom podržavajući domaće proizvođače. Hrana koju nudimo u potpunosti je veganska, a time želimo pokazati da je hrana bez namirnica životinjskog porijekla ukusna i raznovrsna. Želja nam je inspirirati goste i potaknuti ih na eksperimentiranje u kuhinji, da se odvaže u novim kombinacijama i da se više okrenu prehrani koja se bazira na proizvodima biljnog porijekla.
Marita: Kroz sat vježbanja izmjenjuju se energizirajuće i restorativne vježbe i pozicije, ali ipak je naglasak na opuštanje i istezanje. Svakako, pokušavam prilagoditi sat razini kondicije polaznika i kroz to usmjeriti na kretanje koje osobi najviše odgovara.
Doris, uzgajaš svoje voće i povrće. Koliko vremena posvećuješ vrtu i, kada usporediš, koliko je ono kvalitetnije od voća i povrća koje kupujemo na tržnicama i u supermarketima?
Doris: Povrće i voće sam pomagala uzgajati tati dok sam živjela u Rijeci. Osim povrtnjaka i voća tu su i maslinik te vinograd. Tata me naučio svim praktičnim stvarima u životu, a uzgajanje vlastite hrane neprocjenjiva je mogućnost koju bi svatko trebao iskoristiti, ako ima komadić zemlje.
(FOTO: Lili Bašić)
Iva, u tvojoj obitelji se ne jede meso. Kako si uspjela djecu nagovoriti na povrće? Često čujemo da vegetarijanska prehrana ne sadrži dovoljno nutrijenata i da klinci moraju jesti meso kako bi bili jaki i zdravi. Što kažeš na to?
Iva: Kad sam prije 2,5 godine prestala jesti meso, odmah sam smanjila njegovu pripremu doma na jednom tjedno, a uskoro smo se dogovorili da ga neću uopće doma pripremati.
Iako mislim da i vegetarijanskom prehranom djeca, kao i odrasli, mogu dobiti sve potrebne nutrijente i razvijati se dobro i zdravo, nisam djeci u potpunosti izbacila meso iz prehrane – i dalje ga jedu u vrtiću/školi, kod baka, u gostima. A što se tiče povrća, tu uglavnom nema nikakvih problema jer još od početka uvođenja prehrane pa do danas, djecu sam hranila vrlo raznoliko i zdravo - na bazi puno povrća, voća, žitarica, mahunarki – tako da je to njima normalno, i nema tu nekog nagovaranja.
- Marita, znamo da je sport bitan, no to često nije dovoljno da ustanemo s kauča i uskočimo u tenisice. Kako se motivirati?
Marita: Mislim da je za ljude koji imaju problema s motivacijom potrebno najprije razumjeti zašto je aktivnost važna, odnosno koliko fizičkih i mentalnih poteškoća prevenira i liječi. Iskustvo mi kaže da se često ljudi odluče na vježbanje tek kad ih nešto boli. Sjajno je što danas svakodnevno na društvenim mrežama i u raznim medijima možemo vidjeti koliko je vježbanje važno i lako dostupno.
Postoje razne (besplatne) škole trčanja, grupni i individualni treninzi i projekti koji ukazuju na važnost aktivnog načina života, uključujući naš Mini retreat. Važno je pronaći nešto što vama odgovara, što vas veseli. Svima savjetujem da razmisle vole li više trenirati sami ili su im prijatelji motivacija, vole li biti vani ili unutra, vole li više nešto sporije poput yoge i pilatesa ili se vole dobro iznojiti pa će izabrati nešto poput HIIT treninga. Danas su razni oblici vježbanja lako dostupni, što online, što u živo. Također, zdravije prehrambene navike i znanstveno dokazano povećavaju motivaciju za aktivnijim načinom života.
(FOTO: Lili Bašić)
- Iva i Doris, autorice ste kulinarskih blogova Culinary Postcards i Foodoris na kojima promičete zdravu prehranu kroz kreativne i ukusne recepte. Koliki posao stoji iza uspješnog bloga?
Iva: Kod mene je blog nastao kao prirodni produžetak onoga što živim, radim i kuham. Bez nekog velikog plana i programa, što ćete odmah shvatiti ako prođete kroz recepte i priče koje tamo zapisujem. S obzirom da već godinama, a pogotovo zadnjih sedam godina (otkad je stiglo prvo dijete), svakodnevno kuham i pokušavam smisliti uvijek nešto novo i zanimljivo, ideja ne nedostaje. No, blog traži puno vremena, i zadnjih par godina mi kronično nedostaje to vrijeme da fotografiram jela, zapišem i objavim recepte. Tu su mi društvene mreže dale malo više prostora da ukratko predstavim što kuham, čitateljima dam ideje za pripremu obroka, i popunim praznine od neredovitog objavljivanja na blogu (a baš mi nedostaje!)
Doris: Blog je krenuo kao, nazovimo ga, dnevnik promjene prehrane. Htjela sam negdje zapisivati i dijeliti vlastito iskustvo istraživanja zdrave prehrane i tako je krenuo blog. Društvene mreže došle su nešto kasnije, no svakako su mi pomogle proširiti vijest o postojanju bloga te je komunikacija direktnija i lakša. Iza samog bloga stoji ogroman posao, od osmišljavanja recepata, testiranja, zapisivanja, fotkanja, sastavljanja teksta.
A onda su tu još društvene mreže za koje treba još i više vremena, jer ipak iziskuju svakodnevnu prisutnost, no ujedno su i zbilja praktične za svakodnevna objavljivanja putem storya kako bi pratitelji ipak vidjeli prisutnost koja je neki puta na blogu stavljena po stranu, najčešće zbog manjka vremena.
(FOTO: Lili Bašić)
- Doris, suvlasnica si brenda Seed pod kojim se nalaze zdrave grickalice. Je li Seed pao na plodno tlo? Kakav je interes za proizvode?
Doris: Mogla bih reći kako je Seed pao na plodno tlo, no i dalje je vrlo mali postotak ljudi koji su spremni promijeniti svoje prehrambene navike. Smatram da se tu isprepliću dvije problematike – neosvještenost/neznanje i nedostatak financijske mogućnosti.
Nažalost, živimo u jako skupoj zemlji i svjesna sam da su naši proizvodi većini nedostupni, no isto tako ljudi moraju shvatiti kako treba dati prednost hrani nad odjećom, autima i ostalim materijalnim stvarima.
Hrana je naše gorivo i ako koristimo ono najlošije kvalitete (što možete vidjeti u šoping kolicima u bilo kojem trgovačkom centru) nećemo daleko stići. Želja nam je, pokretanjem branda Seed, bila omogućiti u ovom užurbanom načinu života zdravi obrok i snack u gomili prerađene i umjetne hrane koja se nalazi na policama naših trgovina.
- Djevojke volite putovati i probale ste razne kuhinje diljem svijeta? Kada ih usporedite s hrvatskom kuhinjom, što su prednosti, a što nedostaci naše kuhinje?
Iva: Teško mi je uspoređivati kuhinje na razini prednosti i nedostataka. S obzirom na veličinu naše zemlje, naša je kuhinja vrlo raznolika i svaka regija ima svoje posebitosti, neka specifična jela i okuse – i to je jako lijepa strana hrvatske kuhinje, pogotovo za one koji se s njom tek upoznaju.
Meni osobno u našoj kuhinji, a tako i u restoranskoj ponudi u Hrvatskoj, nedostaje povrća, svježeg bilja, začina. Kod nas se sve svodi na krumpir i meso/ribu, u sto varijanti, a salata i općenito povrće se tretiraju kao neki nužni dodatak, tek tako da još nešto bude na tanjuru. Uz iznimku dalmatinske kuhinje, hrana nam je jako teška. Iako je to problem nekolicine drugih kuhinja u srednjoj Europi, od kojih smo usvojili dobar dio te tradicije, mnoge druge svjetske kuhinje daju povrću i voću puno važniju ulogu u kuhinji. Libanonska, izraelska pa i bliža nam grčka kuhinja, obiluju vegetarijanskim jelima u kojima je povrće zvijezda tanjura. To mi baš nedostaje u našoj kuhinji.
Marita: U potpunosti se slažem s Ivom. Inače sam iz Splita pa sam po dolasku u Zagreb nakupila popriličan broj kilograma dok se nisam prilagodila na kontinentalnu kuhinju :)
(FOTO: Lili Bašić)
Doris: S obzirom na to da sam odrasla na mediteranskoj prehrani smatram da imamo zbilja sreću što možemo jesti svježe i domaće namirnice no s druge strane domaća proizvodnja vrlo je zanemarena. Posljednjih godina ljudi su se opet, polagano, počeli vraćati uzgoju, no smatram da je to u nekom vrlo malom postotku.
I dalje je uvoz hrane naša velika, nazovimo je, prehrambena mana. Ono što sam na svojim putovanjima doživjela jest to da većina zemalja jede sezonsku i lokalno uzgojenu hranu i zbog toga su vrlo ponosni. Veliki sam pobornik takvog načina prehrane, no dojma sam da većina naših restorana kupuje po trgovačkim centrima gdje se nudi samo uvozna hrana, a kako bi što jeftinije prošli. Ono što je veliki nedostatak hrvatske restoranske ponude je manjak povrtnih jela. Pritom ne mislim na krumpir na sto načina već kreativnija jela.
- Dolazi jesen. Koje se namirnice najčešće nalaze na vašem stolu u ovom razdoblju. Imate li recept koji biste podijelili s nama?
Doris i Iva: Jesen obiluje divnim proizvodima. Volimo kuhati i jesti sve s bundevom, batatom, jabukama, cvjetačom, ciklom… toliko je toga! S obzirom da je bundeva apsolutna kraljica jeseni, predlažemo da se poigrate s njom i isprobate jedan od ovih recepata s naših blogova (ili oba!).
Palačinke s bundevom u slanoj varijanti ili fine mekane kolačiće, ako više volite slatke kombinacije.
- I za kraj, vratimo se na početak. Planirate li uskoro Mini retreat? Rado bismo došli.
S obzirom da nam dolaze hladni, kišni mjeseci, neće nam biti moguće opet skoro organizirati Mini retreat, budući da ga ne želimo raditi u zatvorenom prostoru – moment vrta, prirode, jednako nam je važan kao i sve drugo.
U tom smislu čekamo toplije dane da nastavimo s projektom, a imamo i neke nove ideje za ljetne mjesece, no o tom po tom. U svakom slučaju, bit će nam drago da nam se pridružite na nekom od sljedećih retreata u vrtu!
