Obavio sam nešto više od 10.000 operacijskih zahvata, velikom većinom u pacijenata s bolesnom ili ozlijeđenom šakom i rukom. Želio bih s Vama podijeliti neka od svojih iskustava za koja smatram da su posebno važna za Vaše odluke. To su odluke koje treba donositi kada počnu bilo koji simptomi, kada počne bolest, ili nakon lakših ili težih ozljeda.
U ovom članku saznat ćete što treba činiti nakon što se pojavi bolest ili se dogodi ozljeda u području šake i/ili ruke, kao i o tome što ne treba činiti kako se bolest ne bi pogoršala, a sve sa svrhom izbjegavanja nepotrebnih štetnih posljedica bolesti ili ozljede.
Brojni pacijenti koji rade različite, fizičke, intelektualne ili miješane poslove, pri prvom razgovoru u mojoj ambulanti ispričaju mi kako se nisu duže vremena javljali liječniku s postojećim problemom u šaci i ruci, jer su bili zauzeti različitim obvezama i poslom.
Neki navode da se nisu javljali liječniku duže vremena, jer i tako ne mogu provoditi liječenje i eventualnu rehabilitaciju kroz neko duže vrijeme, jer će, ukoliko duže izostanu s posla, dobiti otkaz. Neki navode kako su očekivali da će tegobe proći same po sebi, ili da su se tegobe smanjile, jer su manje upotrebljavali šaku i ruku itd.
Nakon postavljanja dijagnoze u pacijenata kod kojih je priroda bolesti ili ozljede teže vrste, kao i u pacijenata koji su, nakon početka simptoma ili ozljede, duže vremena odlagali odlazak specijalisti za šaku i ruku, u pravilu zaostaju manja ili veća trajna oštećenja ili nepovoljne trajne promjene različitih vrsta tkiva. Kod takvih pacijenata najčešće dolazi do trajnog smanjenja radnog kapaciteta, a time im se smanjuje i općenita kvaliteta života.
Kada nakon pregleda i razgovora priopćim pacijentima da su nastupile trajne nepovoljne posljedice nakon bolesti ili ozljede šake/ruke, u pravilu su razočarani, optužujući razne okolnosti i osobe koje su uzrok tome. Posebno su stresne i relativno česte situacije kada se pacijenti liječe kraće ili duže vremena kod određenog liječnika koji im nije mogao ili nije znao pomoći, a oni su cijelo vrijeme vjerovali da se poduzima sve najbolje u interesu njihova zdravlja. Pacijenti tada ozbiljno negoduju i izražavaju žaljenje, jer od svoga liječnika kojem su vjerovali, nisu bili upućeni liječniku koji se bolje razumije u problem koji imaju i koji im može pomoći. To su razumljive reakcije pacijenata kada saznaju da radi uznapredovale bolesti šake i ruke, zbog neadekvatne dijagnostike ili liječenja, pogrešnog ili zakašnjelog liječenja, te kasnog javljanja specijalistu za šaku i ruku, krajnji rezultat liječenja u većem ili manjem postotku ne može biti bez trajnih i nepovoljnih posljedica.
Nakon raznih prijeloma u području šake i ruke te nakon provedenog liječenja i rehabilitacije, pacijentima često zaostaju trajne posljedice, najčešće u smislu smanjenog opsega pokreta ručnoga zgloba, prstiju, pokreta u smislu rotacije podlaktice te pokreta lakta i ramena. Česte posljedice su i slabost snage stiska šake, bolovi, deformacija, smanjen ili nenormalan osjet, trnci, žmarci, probadanje, pečenje itd.
Pacijenti se često žale da im nitko od liječnika traumatologa, kirurga ili ortopeda, nakon određene vrste prijeloma i provedenog liječenja, nije objasnio da bi njihov ishod liječenja mogao biti nepovoljan zbog težine i kompleksnosti ozljede te da mogu očekivati neku od gore nabrojenih trajnih posljedica. Određeni broj pacijenata mi kaže kako od svog liječnika koji ih je prethodno liječio nisu saznali o svojoj ozljedi dovoljno, poneki nisu čuli ništa, a većina tvrdi da su vjerovali stručnjaku koji ih je liječio i da u početku nisu bili zabrinuti zbog odabira vrste liječenja, niti krajnjeg ishoda liječenja. Određenom broju mojih pacijenata nije od strane liječnika postavljena nikakva dijagnoza, a za liječenje bolesne ili ozlijeđene šake/ruke postavljanje točne dijagnoze ključno je za uspješno liječenje.
Poznato je da bi se svaki prijelom morao klasificirati u vrstu, tip i podtip, a slično je i s bolestima, kada je suštinski važno određivanje stadija bolesti, jer o njemu ovisi način liječenja.
Tek temeljem takve klasifikacije prijeloma, pacijentu se može reći koliko je težak prijelom, kakvo liječenje je za njega najbolje i kakva je njegova prognoza. Tako bi trebao postupati svaki traumatolog, kirurg i ortoped. Poznao je međutim, da je u našoj zemlji prisutan manjak liječnika općenito, a posebno specijalista i subspecijalista. Tako je u zemljama s manjkom liječnika kontakt s pacijentom kraći, a odnos prema pacijentima površniji, što najčešće rezultira neadekvatnom edukacijom pacijenta o prijelomu ili bolesti, nerealnim očekivanjima pacijenta, nesuradnjom pacijenta s liječnikom tijekom liječenja i rehabilitacije, što sve vodi k slabijim krajnjim ishodima liječenja.
Smanjena funkcija šake u pravilu rezultira kontrakturom (smanjen opseg pokreta zgloba) u smislu rotacije podlaktice ili smanjenim opsegom pokreta ramena itd. Stoga, ako je bolestan ili ozlijeđen jedan dio šake ili ruke, treba vježbati sve zglobove ruke koji su zdravi ili nisu imobilizirani. Na primjer, ako je imobiliziran lakat, još tijekom nošenja imobilizacije treba vježbati rame, ručni zglob i prste. Ako je imobiliziran ručni zglob, tada treba vježbati prste, lakat, rame itd. Ako je neophodno imobilizirati određeni prst ili više prstiju, neophodno je poznavanje položaja imobilizacije pojedinih zglobova prstiju kako ne bi došlo do kraće, duže ili trajne kontrakture (smanjenog opsega pokreta zglobova), nakon skidanja imobilizacije i obavljene rehabilitacije. Najčešća greška zbog koje nastaje ozbiljna invalidnost šake je imobilizacija metakarpofalangealnih zglobova (zglobovi u korijenu prstiju) u ispruženom ili djelomično ispruženom položaju. Nakon dva do tri tjedna imobilizacije u takvom položaju, nastaje određena kontraktura tih zglobova, a ona se pogoršava trajanjem imobilizacije u smislu djelomične ili potpune nemogućnosti savijanja tih zglobova. Zbog takve neispravne imobilizacije ne možemo formirati šaku i hvatati predmete, što uzrokuje značajno smanjenje životnog i radnog kapaciteta. Ispravan način imobilizacije zglobova u korijenu prstiju je „sigurnosni“ položaj, pri čemu su zglobovi prstiju potpuno ispruženi.
Pri planiranju liječenja važno je znati da zglobovi palca i ručni zglob dobro toleriraju produženu imobilizaciju, a zglobovi prstiju izrazito slabo. Postoje adekvatni položaji u kojima se imobiliziraju pojedini zglobovi ruke, nakon čega će ponovno postizanje normalnog opsega pokreta zglobova (rehabilitacija) biti uspješno i brzo. Postoje i pogrešni položaji, nakon kojih će isti ti zglobovi biti manje uspješno ili neuspješno rehabilitirani i u znatno dužem vremenskom razdoblju, sa znatno slabijim krajnjim rezultatom ili bez rezultata.
Kako bi se izbjegao smanjen opseg pokreta zglobova šake i ruke, potrebno je odlično poznavanje anatomije, fiziologije i biomehanike, kao i principa imobilizacije, liječenja i rehabilitacije. Zaključujem da je neophodno, u smislu poboljšanja krajnjih rezultata liječenja bolesne ili ozlijeđene šake/ruke, reagirati brzo tj. što prije javiti se liječniku specijalistu za kirurgiju šake/ruke. Važno je znati da nije svaki kirurg, traumatolog i ortoped educiran i za specifične probleme i operacijsko liječenje šake i ruke. Nakon toga, neophodno je u razgovoru, ovisno o dobi, zanimanju i specifičnim potrebama pacijenta, te ovisno o mogućnostima i prijedlozima specijalista za šaku i ruku, odrediti optimalan način liječenja. Na kraju, važno je aktivno sudjelovati u provođenju liječenja, počevši od odluke za određenu vrstu liječenja pa do provođenja mjera koje specijalist za šaku i ruku preporuči kao 'domaću zadaću' koju pacijent treba obavljati samostalno kod kuće.
Krajnji čin liječenja šake i ruke je rehabilitacija, pri čemu je važno da specijalist pošalje pacijenta na rehabilitaciju u ustanovu za koju zna da će se moći provesti posebno zahtjevna rehabilitacija koja je najčešće potrebna za najsavršeniji organ sustava za pokretanje ljudskoga tijela – šake. Zbog toga sam u stalnom kontaktu u smislu edukacije i izmjene iskustava s nekoliko ustanova i poliklinika za rehabilitaciju u Hrvatskoj. Njihovi posebno odabrani fizioterapeuti dolaze povremeno u Polikliniku Bilić Vision gdje ih educiram o posebnim principima, procedurama i programima koji daju najbolje rezultate rehabilitacije nakon različitih procedura operacijskog liječenja bolesne i ozlijeđene šake i ruke.
Ako se ozljeda ili bolest dogodi, nemojte ostati pasivni, jer vas takav stav stavlja u milost i nemilost najčešće nepovoljnim događajima. Aktivan stav u liječenju i rehabilitaciji ozlijeđene ili bolesne šake opredjeljenje je koje će vam omogućiti najbolje moguće rezultate liječenja. Takav aktivan i moderan pristup liječenju primjenjujemo i zagovaramo u Poliklinici Bilić Vision.
O autoru : Prof. dr. sc. Ranko Bilić 33 godine proveo je radeći na Klinici za ortopediju KBC-a u Zagrebu. Redoviti je profesor u trajnom zvanju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U svojoj 33-godišnjoj karijeri operirao je preko 10.000 pacijenata s prijelomima, tumorima, kompresijskim sindromima itd. u području šake, podlaktice, lakta i nadlaktice. Tijekom svoje karijere usavršavao je svoje znanje i kirurške metode na klinikama u Bologni, Tubungenu, Washingtonu DC, Oxfordu i u pet renomiranih ortopedskih centara u Kanadi. Međunarodno je priznati stručnjak s preko 200 objavljenih znanstvenih i stručnih radova vezanih uz područje šake i ruke. Jedan je od rijetkih hrvatskih liječnika i znanstvenika čiji su radovi objavljeni u najpriznatijim svjetskim časopisima relevantnim za medicinsku znanost. Više puta bio je pozvani predavač na različitim domaćim i svjetskim stručnim sastancima, što znači da je na svjetskoj razini priznat kao stručnjak za to područje. Od početka 2013. godine radi u Poliklinici Bilić Vision.
