Znakovni jezik je pravi, prirodni jezik gluhih osoba. Lingvistika znakovnih jezika je mlada znanstvena grana. Kroz povijest, često se jezične sastavnice znakovnih jezika nisu uočavale i stoga se znakovni jezici nisu smatrali pravim jezicima.
Međutim, danas postoje brojna istraživanja koja opovrgavaju ovakav stav. Sve jezične sastavnice (fonologija, morfologija, sintaksa, semantika i pragmatika) prepoznate su i opisane u svakom nacionalnom znakovnom jeziku.
Ono što razlikuje znakovni jezik od govornih jest da se znakovni jezici odvijaju u vizualno-spacijalnom modalitetu. Dok su u govornim jezicima artikulatori govorni organi, u znakovnim jezicima artikulatori su ruke, gornji dio tijela, glava i lice.
Govorni jezici proizvode slušni podražaj, a kod znakovnih jezika podražaj je vidni; sustav vizualnih simbola. Međutim, usprkos različitosti modaliteta znakovni jezici imaju sve značajke pravog organiziranog jezičnog sustava. Kao i svaki govorni jezik, imaju svoj bogati vokabular, svoja detaljna pravila i gramatiku.
Zbog simultanosti u pokretima, nagnutosti i položaju gornjeg dijela tijela te facijalnoj ekspresiji prenose informacije s velikom brzinom i točnošću. Istraživanja lingvista još od 60.-ih godina prošlog stoljeća ukazuju na ravnopravnost znakovnih jezika s govornim jezicima.
Prirodni znakovni jezik autonoman je od govornog jezika nekog područja i naziva se hrvatski znakovni jezik (HZJ). Lingvistička istraživanja hrvatskog znakovnog jezika provode se u Laboratoriju za istraživanje znakovnog jezika i kulture gluhih pri Odsjeku za oštećenja sluha, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, piše Logoped.hr.
