U povijesti su za određivanje vremena ljudi koristili Sunčevo vrijeme, pa se doba dana razlikovalo od grada do grada. S tehnološkom revolucijom i širenjem telekomunikacija i željeznica, potreba za univerzalnim, konačnim rješenjem je jačala.
Vremenske zone djelomično su riješili problem namještanjem satova na isto srednje Sunčevo vrijeme u određenoj regiji.
Zbog napretka željeznice i prometa prolaženje manjih udaljenosti između mjesta ovakav način određivanja vremena stvarao je velike probleme jer je svako naselje imalo svoje vrijeme.
Kako bi se to riješilo, u Washingtonu je 1892. godine postignut dogovor da je Zemljina kugla podjeli u 24 vremenske zone, tako da sva mjesta unutar jedne vremenske zone, imaju isto vrijeme.
Vremenske zone osmislio je Sanford Fleming zbog potrebe željezničkih kompanija da imaju isto vrijeme između lokalnih željezničkih postaja.
Vremenske zone uvedene su 1883.godine, a godinu kasnije uslijedilo je svjetsko uvođenje vremenskih zona. Sukladno dogovoru ako su susjedne vremenske zone standardni, vremenski se razlikuju za jedan sat, dok se nestandardne vremenske zone razlikuju pola sata.
Vremenske zone, odnosno pojasno vrijeme određuje se prema mjesnom vremenu srednjeg podnevnika koji je referentna točka vremenskih zona. Zbog gospodarskih razloga većina zemalja svoje vrijeme pomiče unaprijed ili unazad u odnosu na pripadajuću vremensku zonu.
Zbog toga granice vremenskih zona ne prate cijelom dužinom podnevnik, već prate državne granice.
Čitaj, prati i komentiraj naše priče i na našoj Facebook stranici Život i stil!
