Vinodolski zakonik je hrvatski pisani popis običajnog prava koji je napisan 6. siječnja 1288. godine.
Zakonik iz Novog najstariji je cjelovito sačuvan zapis običajnog prava i od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je možebitno starija samo Ruska pravda (koja se datira od 11. do 13. stoljeća).
Vinodolski zakonik pisan je glagoljicom, a predstavlja zbornik pretežno običajnoga prava devet vinodolskih općina. Sastoji se od 77 članaka u kojima su opširno razrađeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Napisan je na 14 pergamentnih listova veličine 24,3 × 16,5 cm s inicijalima urešenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crtežima.
Naime, darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II. Vinodol je 1225. potpao pod vlast krčke vlastele. Slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji traju sve do 1288. kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. Zbog toga je oformljena komisija od 42 člana iz navedenih devet vinodolskih općina koja je trebala popisati dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode, čiji je predstavnik bio knez Leonard Krčki.
Tako je nastao Vinodolski zakonik za kojeg će kasnija analiza pokazati da nije bio odraz starih običajnih prava, već ga je komisija prilagodila potrebama tadašnjeg feudalnog poretka. U Zakoniku je opširno razrađeno kazneno pravo sa sustavom globa, kazni, feudalnih davanja, izgledom suda te međusobnih prava i obveza seljaka i knezova. Normirao je baštinsko pravo i propisao kazne za krađe, uvrede, ozljede i ubojstva.
Tekst nije sačuvan u izvorniku, a najstariji rukopis (pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) pisan je glagoljicom u drugoj polovici 16. stoljeća.
