Sastavljači Vinodolskog zakonika pokušali su upravo njime zaštititi običan puk od velikog utjecaja i moći feudalaca, osobito sudaca. Vinodolski zakonik poseban je po tome što je sastavljen od komisije koja je sastavljena od predstavnika devet vinodolskih općina: Grobnika, Trsata, Bakra, Hreljina, Drivenika, Grižana, Bribira, Ledenica i Novigrada. Predstavnici ovih općina 6. siječnja 1288. godine sastali su se u frankopanskom kaštelu Novigrada i potpisali pravne običaje koji su se već primjenjivali u Vinodolskoj knežiji pa je stoga taj dokument i nazvan „Vinodolski zakonik“.
Vinodolski zakonik čuvao se u arhivu modruškog kaptola u Novigradu do sredine 19. stoljeća nakon čega postaje vlasništvo Edvarda Mrzljaka koji je obnašao funkciju nadsavjetnika hrvatsko-slavonskog financijskog ravnateljstva.
1851. godine Edvard poklanja rukopis Narodnom muzeju u Zagrebu odakle je premješten u Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u kojoj se i danas nalazi.
Vinodolski zakonik sastoji se od 14 listova, odnosno 28 stranica i napisan je hrvatskim jezikom.
1996. godine u Novom Vinodolskom (nekadašnji Novigrad) osniva se Hrvatski institut za ljudska prava u prostoriji gdje potpisan Vinodolski zakonik.