Infracrveno zračenje ili infracrvena svjetlost je elektromagnetsko zračenje valnih duljina približno između 0,8 μm i nekoliko stotina mikrometara. Otkrio ga je 1800. godine F. W. Herschel tako što je zapazio da u spektru Sunčeva zračenja, dobivenom s pomoću optičke prizme, najvišu temperaturu pokazuje područje koje se nastavlja na crveni dio vidljivoga spektra.
Za ljudsko oko je infracrveno zračenje nevidljivo, ali se može osjetiti na koži kao osjećaj topline. Ono nastaje kao posljedica sudara čestica pri pravocrtnom gibanju, pri vibracijama kristalne rešetke čvrstih tijela kao i pri vibracijama i rotacijama kemijski vezanih atoma i atomskih skupina u molekulamaorganskih tvari i plinova i to na svim temperaturama višima od apsolutne nule.
Infracrveno zračenje karakteriziraju infracrvene zrake koje se također zovu toplinske zrake. One donose toplinu sa Sunca i vrlo su važne za život na Zemlji. Za toplinske zrake vrijede isti osnovni zakoni optike, koji vrijede i za zrake obične svjetlosti. Neka tijela propuštaju toplinske zrake, a neka ih apsorbiraju.
Tijela koja propuštaju toplinske zrake ne mogu se od njih ugrijati i zovu se dijatermna. Tijela, koja pak ne propuštaju toplinske zrake, od njih se ugriju i zovu se atermna.
